Kada smo završili prethodni razgovor sa Hristoforom pod nazivom „Upoznavanje sa kajakom“, mi iz adriaticnature smo bili sigurni da je tačka na kraju tog razgovora ustvari tačka zarez, jer je ostalo još puno pitanja za majstora vertikalnog džiginga sa kajaka iz Sofije. Konačno je Hristofor našao malo slobodnog vremena da nastavimo dijalog i adriaticnature je sa zadovoljstvom postavio pitanja, koja su se nakupila u međuvremenu.
(Hristofor Pamjatnih. Foto © Hristofor Pamjatnih)
Zdravo Hristofore! Hvala što si opet našao vrijeme i što smo se vratili razgovorima o ribolovu u moru sa kajaka. Kajak pruža mogućnosti da se dođe do mjesta do kojih nijesu napravljeni putevi, i da se lovi u zalivima i djelovima mora pred ušćima, koje vole brancini, zubatice i lice, mogućnost da se love uz pomoć različitih varalica pod liticama zubatci, palamide, lucevi i drugi stanovnici mora.
Ali sada bi željeli sa tobom da razgovaramo o vertikalnom džigingu, a tačnije o lovu na varalice, koji podrazumijeva animaciju uz pomoć vertikalnog činioca. Hajde da se da se pozabavimo njihovom raznovršnošću i da počnemo od metal džiga.
Sigurno neću pogriješiti ako ih podijelim na 2 grupe – jedna je predodređena za brzo vođeje i ti metal džigovi obično imaju istegnut oblik i brzo padaju u vodu, jer nemaju izraženu sopstvenu igru. Druga grupa su metal džigovi, koji su namijenjeni za sporo vođenje i koji se „rasipaju“ prilikom pada. Takozvani „slow“. Reci nam, molim te, koji se tebi više dopadaju pri lovu sa kajaka, a ako koristiš i jedne i druge – reci u kojim situacijama i iz kog razloga?
Zdravo! Pokušaj da se džigovi klasifikuju po principu „spori“ i „brzi“ je dosta nezahvalan posao. Kada sam tek počeo da lovim uz pomoć vertikalnog džiginga sa kajaka, kod nas u Bugarskoj je bilo gotovo nemoguće naći metal džig potrebne forme i dimenzija. Morali smo da se zadovoljavamo tim skromnim izborom, koji su nudile naše prodavnice.
Ja sam imao opremu za “slow”, ali sam počinjao da lovim metal džigovima “Nitro” i “Afterburner” proizvođača Xesta, koje je proizvođač okarakterisao kao varalice za “fast”, odnosno brzi džiging. A na kraju se ispostavilo da su potpuno univerzalne.
Kasnije, kada sam se zainteresovao proizvodima kompanije “Temple Reef” za spining, našao sam na internetu video gdje jedan japanski ribolovac lovi tunu uz pomoć vertikalnog džiginga na metal džigove Xesta “Slow Emotion Flap” uz pomoć prilično brzog vođenja.
Šta ja lično preferiram? Teško je reći. Što je čistije i toplije – to je brže.
(Zubatac i kirnja, ulovljeni sa kajaka na metal džig. Foto © Hristofor Pamjatnih)
Naravno i da je važno kakav cilj ima taj lov. Gofovi u principu vole brzo vođenje metal džiga, kirnje vole sporo. Kada je na moru dugo bonaca, nekoliko dana ili čak nedjelja, onda grabljivice, po mom mišljenju, preferiraju jako sporo vođenje varalica. Posebno ako je bonaca u proljeće.
Kada je riba dobro raspoložena i aktivno lovi, mislim da tada brzina vođenja varalice nema tako veliki značaj.
U poslednje vrijeme sam počeo često da koristim vertikalni ultra light laki spining, konac debljine 0.8 PE, metal džigovi težine 30-80 grama. To donosi veoma dobre rezultate, posebno u proljeće, kada je riba često zahtjevna. Istini za volju i mogućnost spadanja varalice je velika, posebno ako se ne sledi za koncem i na vrijeme se ne prevezuje predvez od fluorokarbona.
A sada kada je izbor spininga za vertikalni džiging prilično velik, da li ti još uvijek koristiš kao i ranije opremu za slow ili sa sobom u kajaku imaš dva kompleta opreme, između ostalog i za speed džiging?
Glavni problem u kajaku je nedostatak mjesta. Voziti u njemu nekolika kompleta za ribolov je prosto neudobno. Na mom kajaku, pored toga, poslije svakog odlaska u ribolov sve ostaje mokro i pokriveno solju. Zbog ovog drugog razloga treba još i prati dodatno opremu, što joj skraćuje život. Ali još je važnije to što je lov sa kajaka klasičnom opremom za speed džiging prilično komplikovana gimnastička vježba, skoro akrobatska.
(Zubatac, ulovljen sa kajaka na metal džig. Foto © Hristofor Pamjatnih)
Prije nekolike godine jedan bugarski prodavac mi je dao da testiram kineski spining, koji je napravljen pod brendom njegove firme. Štap se pokazao prilčno dobar, mada malo oštriji, nego što treba da bude za klasičan slow džiging. I pokazalo se, po mom ličnom mišljenju, da odgovara lovu na grabljivice u Grčkoj i Albaniji za to godišnje doba i mjesto, kada i kuda ja obično idem u ribolov. Jedini minus – nije se pokazao kao pogodan za „slow pitching“, ali meni svakako živci ne dozvoljavaju da često lovim na taj način, jer je suviše pasivan metod. I treba dodati da ja do sad nijesam našao jasne prednosti ove metode u odnosu na druge tipove vođenja varalica.
Imam u planu da nabavim spining proizvođača “Temple Reef” sa sličnim karakteristikama, ali prije toga bih želio da ojačam/opremim planinsko biciklo, kupim novu video kameru i završim remont stana.
U čemu su principijelne razlike običnog “slow” od “slow pitch” džiginga?
“Slow pitch” od “slow jig” se razlikuje po tome što u toku pitchinga radiš praktično samo mašinicom, a u toku džiginga kompletnom opremom. Kao rezultat toga prilikom vođenja varalice u toku pitchinga igra džiga u vodi je mnogo delikatnija i liči na kompaktnu „jelkicu“, a prilikom džiginga na potpuno razgranatu jelku.
(Gof, ulovljen sa kajaka na metal džig. Foto © Hristofor Pamjatnih)
U toku “slow pitch” bacanje gore varalice se dešava zavisno od fleksibilnosti vrha štapa. To je meditativan ribolov. I ako se za klasičan “slow” prilikom lova sa kajaka se mogu manje ili više koristiti mašinice bez inercije, onda se za „slow pitch“ mogu koristiti isključivo mašinice multiplikatori. Okrenuvši tijelo u kajaku u pravcu ribolova, i vrtjeti običnu mašinicu u intervalima po 1/4 obrtaja, 1/3 ili ½ je jako neudobno, vjerujete mi na riječ.
Kada ideš u novo mjesto za ribolov sa kajaka, vjerovatno imaš pri sebi „obavezan“ minimalan komplet metal džigova. Reci nam kako da riješimo pitanje nabavke takvog kompleta za ribolovca-početnika u vertikalnom džigingu sa kajaka? Oblik? Težina? Boje? Na šta još treba obratiti pažnju prilikom izbora metal džiga?
Sve zavisi od vašeg budžeta. Veoma je lijepo loviti na primjer na metal džigove japanskog proizvođača “Seafloor Control”. Ali ostavljati na dnu poslije „mrtvog“ kačenja svaki put po 40 € – meni je lično žao. Jedan od mojih omiljenih metal džigova je “One Quick Zero” japonskog proizvođača “CB One”. Pošto sam ostao bez još jednog od njih – prestao sam da ih kupujem. Sa dostavkom u Bugarsku oni koštaju više od navedenih 40 €.
Kod mene odlično „rade“ kineski metal džigovi, koji su uglavnom kopije japanskih brendova. Oni imaju nekolika nedostatka: brzo im spada boja i nema smisla kupovati modele, koji su predviđeni za „speed“ džiging. Njih prave od legure olova, oni se brzo i lako savijaju, gubeći oblik, a takođe oni često uvrću konac na jednu stranu, što jako brzo ubija konac.
(Ulov dvije kirnje na jedan metal džig. Video © Hristofor Pamjatnih)
Neke od najefikasnijih u mojim rukama su varalice proizvođača Xesta.
Ali bolje rezultate, vjerovatno, mi sad donosi metal džig “BumbleBee” proizvođača “Maxel”. I, iskreno rečeno, ja volim da lovim uz pomoć metal džigova sa asimetričnim oblikom. “Haoli” japanskog proizvođača “Lamble Bait” su fantastično efikasni metal džigovi sa dobrom cijenom. Istina, poslednje nekolike godine ne uspijevam da ih nabavim.
Što se tiče težine – 120-180 grama, ako se koristi konac 1.5 PE. 40-80 grama – za vertikalni ultra light.
Što se tiče boja – preferiram plave, roze i srebrene nijanse. Što se tiče pruga – isto te boje.
Kako se odnosiš prema „off shore“ silikonskim varalicama u sredozemnim morima?
“Silikon“ je moguće podijeliti uslovno na dva tipa – Tail Rubber tipa inchiku i kabura. Drugi tip su klasične silikonske varalice, na primjer “Black Minnow” francuskog proizvođača “Fiiish”. “Off shore”, za lov sa čamca. “Black minnow” je više nego popularna varalica među našom braćom ribolovcima, barem što se tiče Bugarske. Meni se “Black minnow” ne sviđa. Kao prvo – ja ne volim moderne stvari. Kao drugo, zubate ribe, kao na primjer pagrovi, odgrizaju im repove prilično lako, a ako pažljivo pogledate – ove varalice su skuplje od metal džigova. Kao treće – osnovni način lova na pomenute varalice je „spusti na dno i motaj konac što brže“. A mogu i da se vuku po dnu. Ali sve to je prilično dosadno.
Inchiku i kabura ja volim, ali ne mogu reći da sam sa njima imao neke velike rezultate. Pagri ih posebno vole i posebno u toku ljeta. Ali u to doba godine ja više volim da vozim biciklo po planini. Zbilja, ove varalice su mi pomogle u prilično beznadežnim situacijama, kada druge nijesu mogle. Na primjer u Crnoj Gori, u Bokokotorskom zalivu.
(Sabljarka ili iglun, ulovljena sa kajaka na metal džig. Foto © Hristofor Pamjatnih)
Da li imaš neke omiljene varijante vođenja inchiku i kabura? Mnogi ribolovci preferiraju praktično pasivan način vođenja u vodi.
Vjerovatno ipak ne. Poslednji put sam ulovio kirnju kada sam ostavio veslo i zaustavio se na vodi da nešto pojedem, a kabura je prosto ležala pod kajakom. Zbilja pagre sam lovio u sličnoj situaciji, u Bokokotorskom zalivu.
U prodaji se u poslednje vrijeme pojavila masa „specijalizovanih“ štapova za različite vrste vođenja i različite vrste varalica – slow, slow pitch, kabura, inchiku. Da li po tvom mišljenju ribolovac treba da obraća pažnju na sve te „specijalizacije“ štapova?
Osnovni cilj proizvođača je da proda što je moguće više svojih proizvoda. Ali ako su ih već proizveli tako ozbiljni proizvođači, kao Shimano, Daiwa, Evergreen i tako dalje, onda naravno ti štapovi treba da odgovaraju određenim varalicama.
Ipak, nabavka sličnog štapa u Evropi donijeće vam najvjerovatnije komplikacije. Štapovi su usko profilisani, većinom mogu imati jednog predstavnika, i daleko od toga da su nešto mnogo popularni. Zastupnici prosto neće nabavljati ovakve spininge, ako ih proizvođači ne budu nametljivo tjerali da stalno popunjavaju svoj asortiman. A i kupovati ih čak i u Japanu je sumnjivo zadovoljstvo, cijena zajedno sa dostavom će se pretvoriti u sumu, za koju možete lako kupiti kupiti polovan i veoma omiljen na Balkanu Volkswagen Golf-)
Ako budžet dozvoljava, i jako vam je potreban spining, koji praktično nećete koristiti – treba ga znači kupiti bez oklivjevanja -).
Ako naručujete štapovi sa ovakvim karakteristikama u Kini, a nemate mogućnost da ih prije kupovine uzmete u ruku – onda prilično rizikujete. Nekada kineski proizvođači urade sve kako treba, nekada ne baš sjajno, a nekada im baš ne ide.
(Kirnja, ulovljena sa kajaka na metal džig. Foto © Hristofor Pamjatnih)
Ti stalno ideš u ribolov svojim kajakom u nova mjesta. Grčka, Crna Gora, u posljednje vrijeme Albanija. Kako biraš nove lokacije za sledeće putovanje? Proučavaš li navigacione mape? Skupljaš li informacije među ribolovcima?
Ribolovci često daju pravilne informacije. Počnimo od činjenice da ribe ima svuda. Prosto, u nekim mjestima je ima više nego u drugim. Postoje tipične lokacije, na kojima znam da će da lovi grabljivica, i da se one često vide na mapi. Na primjer, jugo-istočni dio albanskog Jadrana sam primarno izuačavao samo po navigacionim mapama i kao rezultat sam otkrivao ribu baš tamo, gdje sam i pretpostavio da je ima.
Kada se vraćaš na ta mjesta gdje si ranije uspješno lovio, nalaziš li opet ribu na mjestim gdje si ranije imao uspjeha, ili su ti kote na navigatoru samo približan orjentir?
Mogu vam reći da vezivanje za određenu tačku nema smisla. Postoji bugarska poslovica o vuku, koji je jednom našao mrtvo jagnje i onda se 9 godina vraćao na to isto mjesto, u nadi da će naći tamo još jednog. Reći ću vam ovako: ja sam pažljivo provjeravao reljef dna, gdje je ranije riba grizla. I okruženje gdje se može loviti može biti kao 20 metara od njega, tako i dvjesta.
Daj savjet, molim te, početnicima u lovu na morske trofeje, na šta treba obratiti pažnju kao prvo prilikom izbora mjesta za ribolov. Na dubinu? Reljef dna? Rijeke, koje se ulivaju? U kojim uslovima lov sa kajaka na vertikalni džiging može da da najbolje rezultate?
Pa ti znaš da je najveća ribolovačka tajna – gdje su uhvatili ribu. Šalu na stranu, to je dosta komplikovano pitanje. Ja to pitanje trenutno rješavam na intuitivnom nivou. Ali postoje neke stvari, koje govore o nekom mjestu da može tu biti dobar lov.
Ja nikada ne obraćam pažnju na rijeke i ne mislim da ima smisla loviti u ušćima vertikalno, jer rijeka obično zatrpava komplet dno pijeskom. A ja sam primijetio da se riba drži tih mjesta, gdje se na dnu mogu primijetiti bar neke promjene: ako je ispod tebe pijesak – traži kamenje, ako je dno kamenito – traži pijesak. Pagri, na primjer, vole crno-kafeni glinoviti pijesak.
(Pagar, ulovljen sa kajaka na inchiku. Foto © Hristofor Pamjatnih)
A što se tiče dubina – to je posebna tema. Na poslednjem ribolovu sam ulovio ogromnu količinu ribe na dubini manjoj od 30 metara. Međutim, uobičajena dubina na kojoj riba radi je 40-50 metara, na njoj se lovi riba dobrih dimenzija u kulinarskom smislu. Kulinarski momenat za mene nije uopšte na poslednjem mjestu -). Gofove težine 10+ kilograma je jako interesantno loviti, ali apsolutno neinteresantno spremati.
Reljef dna, u mjestima u kojim ja volim da lovim vertikalno, je dosta ravan. Ne mogu se sjetiti da sam nekad uspješno lovio na neravnom dnu, kada se na ekranu sonara vide nagli padovi, velike stijene i dno, koje izgleda kao „češalj“. U takvim mjestima, po meni, ribu je obično jako teško uloviti. Što se tiče onih mjesta, gdje je po dnu razbacano kamenje dijametra većeg od metar i po – dva, tu ribolov obično biva više nego uspješan.
Ako lovite nad strmim padom, gdje postoji veliki pad dubina, na primjer od 40 do 60 metara, tu grabljivac obično lovi u gornjem dijelu. U vododerinama ih obično nema, a ako se našla neka – obično je to slučajnost.
Ako u more ulazi dugačak, ravan pješčani sprud, koji je sitniji od reljefa koji ga okružuje na dnu, i ako je širi od 20 metara – to je idealno mjesto za traženje ribe. Na toj lokaciji je jako lako kontrolisati brzinu kajaka i pravac kretanja, i jako je prijatno loviti po takvom sprudu cijelom njegovom dužinom.
(Sarag, ulovljen sa kajaka na metal džig. Foto © Hristofor Pamjatnih)
I još par riječi o vremenu. Ako je vrijeme idealno za vožnju na kajaku, onda je vjerovatnoća da ćete uloviti ribu prilično niska. Ako je na moru tmurno, ima vjetra i ima talasa – treba uvjereno ići u lov na grabljivce. Mogu da se sjetim samo jednog pohoda u ribolov, kada smo za vrijeme totalne bonace i vedrog neba, ulovili bezobrazno veliku količinu ribe, nešto oko 2-3 zubatca, 4-5 kirnji i oko 10 težih gofova po ribolovcu.
U prethodnom članku smu malo porazgovarali i o sonarima. Mnogi ribolovci se trude da nabave što je moguće bolje modele i sa sve boljim i širim mogućnostima. A ti koristiš ne baš najkomplikovaniji model. Zar ti se moderne tehnologije u potrazi za ribom čine suvišnim i nepotrebnim prilikom morskog ribolova sa kajaka?
Naravno da ne-) Ja imam na kajaku sonar Humminbird 570 DI. To nije baš najprostiji i najjeftiniji model. Ono što se meni ne dopada kod savremenih modela je činjenica da oni bespoštedno troše akumulator. Moj sonar troši bateriju jačine 7 ampera/h za 5 cijelih dana u ribolovu, koji traju od jutra do večera. Novi modeli sonara tipa Simrad i Lowrance tu istu bateriju troše za 4 sata.
Da, naravno da su oni i efikasniji i bolje pokazuju ribu, ali nositi sa sobom na kajaku 10 kilograma baterija zaista ne želim.
Jedino što meni zaista fali na mom Humminbird-e – to je GPS. Kote se mogu naravno sačuvati i na telefonu, ali pri bržem kretanju, dok loviš ribu, i još pokušavaš da dohvatiš telefon – hop i već si otišao u stranu bar sto metara.
Baš mi nije jasno zašto još uvijek nije niko izmislio ultrazvučni predajnik, koji bi se mogao povezati sa tabletom ili telefonom zahvaljujući BTLE i povezati sonar sa GPS-navigatorom.
(Foto © Hristofor Pamjatnih)
Reci nam u čemu je principijelna razlika imeđu lova vertikalnim džigingom sa kajaka u poređenju sa vertikalnim džigingom sa čamca? Koje su prednosti kajaka?
Brzina kretanja i veće mogućnosti manevrisanja. Primijetio sam da u našim morima ribu moramo da tražimo. Vjerovatnoća da će riba sama doći do tebe je značajno manja, nego vjerovatnoća da nađeš ribu sam.
Čamac, naravno, može da pređe veća rastojanja nego kajak, ali kajak je mnogo lakše usmjeriti na takozvanu tačku sa dobrim ulovom. A takođe sa kajaka je lakše bez žurbe obloviti perspektivnu zonu. Na čamac morate montirati dodatni prednji elektromotor sa GPS i poželjno je imati još jednog čovjeka na palubi, koji će da upravlja čamcem.
A još je sa kajaka, bar što se tiče moga, udobnija plovidba. Ja mogu da plovim i po jačim talasima, što je dosta teško sa čamcem. Moj lični rekord je uspješan ribolov sa kajaka za vrijeme bure jačine šest stepeni. Čak šta više, po tim talasima me vukla nekolika sata tuna, koja je zagrizla metal džig. Ali, iskreno rečeno, bilo je prilično strašno i nemam nikakvu želju da ponovim događaje od tog dana.