Izabrati jezik:

Morski ekstremni spining sa Aleksandrom Stafijevskim

Mnogi ribolovci maštaju o ribolovu na okeanu. Za iskusne ribolovce ovaj naš razgovor će najvjerovatnije biti nešto u smislu „ponavljanje je majka učenja“, a za one koji žele da učestvuju u ribolovnoj avanturi, po mišljenju adriaticnature, ovo će pak biti jedinstvena prilika da se dobiju savjeti, koji su provjereni velikim brojem izlazaka na morsku pučinu u potrazi za trofejnim ribama, sa odličnim rezultatima jednog od najboljih ruskih, i ne samo ruskih, putnika-ribolovaca Aleksandra Stafievskog.

Većini ljudi, koji se bave sportskim ribolovom, vjerovatno ne treba predstavljati našeg sagovornika, a za one, koji se tek odnedavno bave ribolovom, reći ćemo o Aleksandru nekoliko riječi.

Još početkom 2000-ih godina Aleksandar je bio jedan od prvih poznatih ribolovaca, koji je počeo da golica mastu ljubiteljima spininga, sjajnim tekstovima/izvještajima u časopisu „Ribolov-Elit“ o svojim istraživačkim ekspedicijama lova krupnih tajmenima na sibirkim rijekama. U ta vremena, sa ribolovom na tajmene, su bili upoznati samo lokalni žitelji, a velika većina evropskih ribolovaca iz velikih gradova, o tome kako uhvatiti tajmena, znala otprilike toliko koliko i kako loviti tunu na spinning.

Dobro se uvježbavši na trofejnim slatkovodnim ribama – somovima, štukama, smuđevima, nelmama i već pomenutih tajmenima, Aleksandar je počeo da pokorava i okeane. Od tada je prošao više desetina ribolovnih avantura u morima, po raznim krajevima svijeta.

(Dogtooth tuna. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Za vrijeme ovih putovanja pojavio se prvi sajt na prostorima postsovjetskog podneblja, koji je posvećen morskim avanturama sa istoimenim nazivom koji je u sebe uključivao i forum. Ulaskom na forum može se naći velika količina praktičnih informacija na ruskom, koje su sakupljene od strane ribolovaca za posljednjih 8 godina putovanja.

Danas se Aleksandar, između ostalog, bavi i organizacijom upravo tih avantura i družina adriaticnature može sa sigurnošću preporučiti putovanje u njegovoj režiji. A takođe se i bavi izradom svoje linije proizvoda za morski spinning.

O morskim avanturama i njihovoj pripremi, adriaticnature je i razgovarao sa Aleksandrom.

Odmah ćemo se ograditi, nismo se bavili pitanjem trolinga, mušičarenja i lova sa obale, nego smo razgovarali o offshore (ribolovu sa čamca) spinning-u i vertikalnom jigging-u.

Saša, zdravo! Hvala što si našao vremena za razgovor, odavno pokušavamo da uhvatimo vrijeme za isti, uzimajući u obzir tvoj radni i ribolovni raspored. Pitanja, naravno, imamo jako puno, pa ćemo pokušati da ne odugovlacimo, nego da porazgovaramo konkretno.

Počnimo od početka. Mnogi ribolovci, koji žele da se otisnu na okeanski offshore ribolov, prosto ne znaju sa koje strane tome svemu da priđu. Nemajući vremena da se to pitanje podrobno izuči, a i izučiti ovo pitanje bez „živog“ učitelja nije baš lako, pa ribolovci, čak i već našavši se na obali tropskih mora na putovanjima sa porodicom, najčešće se zaustavljaju na nekim Bog zna kakvim turama sa Bog zna kakvim ljudima, sa sumnjivom opremom i upitnim rezultatima. Kao dosta česta posledica pojavljuju se pomiješani utisci i potpuno nerazumijevanje procesa. Objasni nam kako se treba spremati, šta treba razumjeti, šta treba da nabavi ribolovac, koji se priprema za ribolov u tropskim morima.

Počnimo od početka. Mnogi ribolovci, koji žele da se otisnu na okeanski offshore ribolov, prosto ne znaju sa koje strane tome svemu priđi. Nemajući vremena da se to pitanje podrobno izuči, a i izučiti ovo pitanje bez „živog“ učitelja nije baš lako, pa ribolovci, čak i već našavši se na obali tropskih mora na putovanjima sa porodicom, najčešće se zaustavljaju na nekim Bog zna kakvim turama sa Bog zna kakvim ljudima, sa sumnjivom opremom i upitnim rezultatima. Kao dosta česta posledica pojavljuju se pomiješani utisci i potpuno nerazumijevanje procesa. Objasni nam kako se treba spremati, šta treba razumjeti, šta treba da nabavi ribolovac, koji se priprema za ribolov u tropskim morima.

Zdravo! Ako ćemo konkretno: eksperimente sa ribolovom na okeanu je svakako bolje ne započinjati samostalno. To se može završiti gubljenjem vremena, glupim greškama i na kraju krajeva potpuno nepotrebnim prolaskom „putem samuraja“.

Bolje je na prva putovanja ići u pratnji iskusnog vodiča, koji može da objasni osnove i da vas nauči trikove.

Druga vrijanta je korišćenje usluga specijalizovanih operatora, koji imaju sigurnu i provjerenu reputaciju.

(Long-nosed emperor. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Pošto odaberete mjesto u kome planirate putovanje, i što je ne manje važno – sa kim idete, htjeli vi to ili ne – nameće se pitanje izbora opreme. Ako postoji mogućnost da je iznajmite – dobro je, ipak, ako opremu posudjujete od prijatelja, onda je ona rijetko u pristojnom stanju, čak i kod najboljih ribolovno-turističkih operatera. Ovu etapu sam naravno i ja nekada prošao. I to pred prvim svojim odlaskom na Sejšele, nabavio sam svoj prvi spining komplet, dok sam komplet za vertikalni jigging iznajmio na licu mjesta. Sada mogu reći da je iznajmljeni komplet bio jako daleko od idealnog.

Sjećam se da sam se tokom te prve ture na Sejšele jako začudio kad nam je operater reko da će naša grupa imati vodiča. Mi? Vodiča? U to vrijeme sam smatrao sebe više nego iskusnim ribolovcem sa stažom – tajmeni, nelme, somovi sa Volge, trofejne štuke sa sjevera na spining… Imao sam utisak da je u pitanju neka prevara. Mogu da zahvalim sudbini što je vodič pošao sa nama na taj prvi put. A pogotovo zato što je to bio veoma dobro kvalifikovan vodič, južnoafrikanac Brus. Kao prvo – on nam je vezivao sve čvorove, jer mi tada nismo umjeli pravilno da vezemo shock leader na glavni konac, a zatim – on nam je pokazao različite tehnike lova. Istini za volju, ni on, a ni mi tada nismo imali stickbait-e, ali smo zato detaljno izučili ribolov uz pomoć popera. I, kao treće i najvažnije – on nam je pokazao trikove vertikalnog jigginga, koji ima mnogo finesa i specifičnosti. Šta reći osim da nam je on praktično uljepšao komplet ribolov.

Da bi se spremili za prvo okeansko putovanje, potrebno je u najmanju ruku imati uz sebe dva kompleta opreme. Prvi za lov sa zabacajem, njega još nazivaju i „casting“ ribolov, mada su štapovi naravno predviđeni za lov uz korišćenje običnih mašinica za spining na popere i stikbejte.

Generalno, štapovi koji su predviđeni za lov uz pomoć popera, i štapovi za lov uz pomoć stickbait-a se ipak razlikuju. Ali ako se mora birati jedan od ovih štapova, u funkciji univerzalnog, onda je moja preporuka da se nabavi štap za popere, jer će vaš lov biti uglavnom vezan za ovaj tip varalice. Ako baš želite, možete i sa štapom za poper bacati stickbait-e, nije ni to neki problem, jer nisu baš previše kruti u vrhu, što je inače glavni argument protivnika univerzalizacije štapova. Sa sticanjem iskustva, i paralelnim shvatanjem procesa ribolova, vi ćete najvjerovatnije nabaviti specijalizovan štap za lov uz pomoć stikbejta sa mekšom građom i mekšim vrhom. A drugi komplet štapova će vam služiti za lov dubokovodnim „speed“ jigging-om.

I naravno trebaće vam i same varalice. Novajlijama ja preporučujem da sa sobom na put uzmu minimum pet popera, pet stickbait-a i desetak jigova, mada je velika vjerovatnoća i da će vam faliti jigova. Pa, čak i ako ih uzmete sa rezervom, ukupno recimo petnaest. Kada sam ja prvi put pošao u ribolov na okean, uzeo sam oko deset površinskih varalica i oko deset jigova. Izgubio sam posljednjih 12 komada, zamijenivši par džigova kod prijatelja za popere. Moj prijatelj je uspio da izgubi 15 jigova već prvog dana ribolova na Sejšelima već do ručka, našavši se u situaciji, kada su po pučini divljale ajkule. Tako da se treba spremiti na to da ćete desetak metal jigova izgubiti u toku dana dosta brzo.

(Blacksaddled coralgrouper. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Problem, koji se pojavljuje u trenutku kada birate opremu, jeste i njihova veoma velika cijena. Pojavljuju se i velika očekivanja od nje u smislu kvaliteta i pouzdanosti. I same kompanije, koje se bave proizvodnjom date opreme, a to su uglavnom kompanije iz Japana, odlično razumiju i to da ljudi, koji se bave morskim ribolovom, ne pripadaju siromašnom sloju. I to razumijevanje situacije se, između ostalog, dodaje na cijenu. U ovom slučaju se ne može uštedjeti, jer, recimo, ako kupujete jeftiniju opremu rizikujete da vam u sred ribolova ostanete bez toliko priželjkivanog trofeja, a tako i da ostanete bez opreme zbog lomljenja. A to recimo može da vam se desi u sred Indijskog okeana, gdje postoji ozbiljan problem sa prodavnicama ribolovačke opreme, tačnije nema ih uopšte.

Što se mašinica tiče – izbor nije baš veliki. To su uglavnom mašinice, koje proizvode ili „Daiwa“, ili „Shimano“. Sa štapovima je situacija malo bolja, jer na ribolovačkom tržištu već postoje štapovi, a pojavljuju se i novi modeli, koji se mogu kupiti za manje ili više razuman novac.

Da rezimiram: ribolovac početnik, koji želi da pođe u tropski ribolov, treba prvo da se opredijeli vezano za mjesto ribolova, oslanjajući se na mišljenje ribolovaca sa više iskustva. A kao drugo, na svom prvom ovakvom putovanju treba da koristi usluge iskusnog vodiča, ili da koristi usluge iskusnog turoperatora. I kao treće, treba da ponese sa sobom bar dva kompleta štapova i neku zalihu varalica. Sa iskustvom će doći i razumijevanje specificnosti ovog tipa ribolova, i ako se neko zainteresuje tom vrstom ribolova, onda će i sam razumjeti šta mu od opreme i varalica treba.

Kao što je rekao jedan moj prijatelj – put na More, morski spinning, sve je to jako blisko ruskom ribolovnom mentalitetu. Ima u njemu i doza junaštva, i neke lakomislenosti, a i opčinjavajuće borbe sa pravim trofejima. Ribolovcu, koji nije razmažen, je već to što mu se pruža mogućnost da vidi svo to šarenlo raznih riba, dovoljno da bi poželio da pođe na takvo putovanje. Dimenzije trofeja, njihova snaga i brzina se jako razlikuju od evropskih slatkovodnih grabljivica. Ako je čovjek ljubitelj trofejnog ribolova u slatkoj vodi, voli da lovi lososa, tajmena, mladicu, soma, krupnu štuku – onda je morski tropski ribolov svakako za njega.

A za ljubitelje „light“ verzije je već upitno da li da se upliću u sve to. Ipak, među mojim poznanicima postoje ljubitelji raznih kernji i mnogih drugih raznobojnih grabljivica, koje love na inčiku i druge varalice. Smatram da je „light“ posebna tema za razgovor.

(Rubby snapper. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Poslije tvog detaljnog odgovora ipak se pojavljuje nekoliko pitanja. U pravu si kad kazeš da ribolovac prvo treba da odredi mjesto, gdje namjerava da pođe u ribolov. Ali ako pogledaš kartu svijeta, shvataš da to nije ni malo jednostavno pitanje. Treba znati na osnovu kojih kriterijuma će ribolovac, koji nema iskustva, odabrati gdje da ide u ribolov? Šta ti možeš da posavjetuješ ili predložiš vezano za ovo?

Pitanje je zaista za diskusiju, a konkretan odgovor na njega zavisi od više stvari.

Ribu možete loviti na bilo kom mjestu svjetskog okeana. Takođe, sa trofejnom ribom se možete sresti i tamo gdje je uopšte ne očekujete. Ipak, apriori postoje mjesta gdje ribe ima više, a trofejnu ribu je sigurno lakše uhvatiti.

Vjerovatno je najbolje prvo pomenuti mjesta sa kojima je najbolje riješeno pitanje transporta. Na samom početku su to evropske zemlje, koje imaju razvijenu turističku infrastrukturu, a čije obale izlaze na mora. Ali u tim zemljama osnovni trofeji za spinning su ili tuna ili gof. Tamo je ribolov, nazovimo ga tako, ciljani. U slučaju tune to je uglavnom ribolov sa zabacajem, a u slučaju lova na gofove – to je pretežno jigging.

I oprema za lov na ove vrste ribe je malo drugačija od one koja se koristi za lov na tropske grabljivce. Koliko ja znam, Španci, Italijani, dijelom Hrvati, a nadam se i Crnogorci love tunu opremom namijenjenom za stickbait i na same stickbait-e, pritom poperi nijesu varalica broj jedan. Ne razumijem zašto je uglavnom tako. Recimo prilikom lova na tunu, naprimjer, u tropskim vodama je osnovno pravilo: ako ne vidiš ribu – stavi poper. To se radi uglavnom da bi se grabljivica privukla izdaleka uz pomoć zvuka, da bi se podigla na površinu. Kad vidiš ribu – možeš da staviš stickbait. Moguće je da ja loše poznajem specificnost ribolova u morima Evrope. Zbog ovog sam ranije govorio o spinningu uz pomoć popera, koji se koriste u tropskim morima.

U produžetku teme o mjestu izbora na trofejni ribolov – može se reći da takvih mjesta ima dosta. Ali najvažnije je razumjeti koji je vaš cilj. Jasno je da bi većina ljudi željela da pođe u mjesto, koje je bliže, da bi se potrošilo što manje novca. Ipak, u slučaju trofejnog morskog ribolova takav pohod je dosta teško realizovati.

Bliže i jeftinije – to je Evropa i Turska, ali ovdje ribe ima mnogo manje i robolov ima blago rečeno jako izražen sezonski karakter. Mada je sezonski karakter svakako prisutan svuda, između ostalog i u tropskim predjelima, ali je u njima sezona mnogo duža. Samim tim, „blizu i jeftino“ je želja, koja je ok, ali je teško realizovati u praksi. Jedino što se može je preseljenje u mjesto, koje je bliže okeanu.

Ako čovjek hoće da objedini trofejni ribolov i morsku avanturu, onda njegov cilj treba da budu daleke, egzotične zemlje. U Africi je to naprimjer Madagaskar, Kabo Verde, Tanzanija. A ako biramo već sasvim udaljene krajeve, onda to mogu biti Francuska Polinezija, Vanuatu, Nova Kaledonija, Australija.

(Ajkula. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Ako postoji želja da se spoji ribolov sa odmorom – porodica na obali, a ribolov na moru, onda je naravno pravilno rješenje izbor u korist zemalja, koje su udobne za Evropljane između ostalog i vremenskom zonom, koja im više odgovara. I u tom slučaju najoptimalnije varijante su Maldivi i Sejšeli. I u prvom i u drugom slučaju postoji dobro razvijena turistička infrastruktura, postoje turoperatori, koji su specijalizovani za sportski ribolov, koji su mogu kvalifikovano organizovati, i što je za nas posebno važno – postoji i krupna riba.

Moje je lično mišljenje da je u vodama Maldiva ribe manje, a u vodama Sejšela više, ali ipak ribolov postoji i tamo i tamo. Što se mene tiče izbor je jasan, a to su Sejšeli.

Udoban let, a ja preferiram avio-kompaniju Emirates, mogućnost da ako ne želite – ne idete daleko u zabit, dovoljno je da priletite na glavno ostrvo, sjedete na katamaran ili čamac, i izađete na okean u ribolov. Postoji dosta velika ponuda, od kojih možete izabrati jednu, koja odgovara vašem budžetu i drugim vašim željama. Tu mogu biti i dva-tri ribolovca, koji će biti u čamcu, a može ih biti i više.

A šta je ipak ono na šta asociraju geografski nazivi Maldivi i Sejšeli? Hoteli sa pet zvjezdica, plaže sa bijelim pijeskom, kreolke, koje se sunčaju pod tropskim suncem. I sav ovaj luksuzni život, tačnije ovakav vid odmora, košta ogromnu, nerealnu količinu novca. Ustvari, to naravno nije jeftino, ali ako idete sa ciljem da lovite ribu i samo ribu, onda cijenu ovakvog puta možete svesti na dosta razuman budžet.

Mnogo je mjesta kuda sam i sa išao u ribolov. To su i Kuba, i Kabo Varde, i Indonezija, i Madagaskar, i Australija, i Nova Kaledonija, i Vanuatu, i Oman, čak se i danas ovako na brzinu ne mogu sjetiti potpunog spiska mora, u kojima sam išao u ribolov. Ali, ponoviću, ako treba birati mjesto, gdje se može poći udobno, ne previše skupo i sa manje-više garantovanim rezultatom – to su ipak Maldivi i Sejšeli.

Svemu već rečenom se još može dodati i to da ima još mnogo mjesta, gdje ima mnogo ribe, ali jako slab servis i čamci su jako loši. To su Papua Nova Gvineja, Kiribati i tako dalje. Jemen. Prema recenzijama ribolovaca, koji su već tamo bili, more Jemena je fantastično mjesto za morski ribolov. Ali su uslovi – kamp na pijesku sa minimalnim uslovima za život, a ako ćemo još preciznije, sa potpunim odsustvom ovih uslova. Čamci su daleko od dobrih. Ali najveća neprijatnost od svega je to što u se u Jemenu vodi rat, i šansa da se nađete u nekoj nevolji su velike. U svakom slučaju, mora se misliti ne samo o sebi, nego i o svojim bližnjima. I kada odlaziš na ribolovnu avanturu, moraš se u najmanju ruku iz nje i vratiti.

(Žutorepa tuna. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Odgovarajući na prvo pitanje, ti govoriš o štapovima za ribolov na popere i na jigove, između ostalog o manje ili više dostupnima, i o mašinicama proizvođača, koji su vjerovatno svima poznati – Daiwa i Shimano. Ipak, želim da ovaj tvoj odgovor razmotrimo detaljnije. Početnik u okeanskom offshore spinning ribolovu vjerovatno želi da zna na koje modele i dimenzije mašinica treba da obrati pažnju, a takođe koje karakteristikame za lov treba da imaju štapovi za lov uz pomoć popera, stickbaita i jigova, i takođe na koje proizvođače. Izbor je standardno više nego velik.

Da, ponoviću da su u svijetu lideri u proizvodnji mašinic za spinning kompanije Shimano i Daiwa, i razgovor o tome koji je od ovih proizvođača bolji neće dovesti do nekog ubjedljivog rezultata. Nekima se dopada što mašinice Shimano imaju mekši rad, što im bolje radi frikciona kočnica, laganije. Sa druge strane, mnogi vodiči u raznim zemljama preferiraju mašinice Daiwa, argumentujući ovo tim da ih je mnogo lakše održavati. Govorimo sada naravno o najboljim mašinicama u paleti ovih proizvođača, a konkretno o Shimano Stella i Daiwa Saltiga.

Ali ako se ove dvije mašinice razaberu na djelove, vidjećete da Stella ima više detalja, nego Saltiga. I ovdje ću navesti primjer francuskih vodiča, koji rade na ostrvu Madagaskar, i preferiraju mašinice Daiwa. Na pitanje zašto je tako, oni svoj izbor argumentuju tim što svoje mašinice sami održavaju, a djelove je teško dovoziti na ostrvo i kako pokazuje njihova višegodišnja praksa, mašinice Shimano su zahtjevnije. Moj izbor je takođe Saltiga. Ipak, izbor mašinice je lični izbor svakog ribolovca i zavisi od afiniteta, a spor apropo ovih mašinica je sličan sporu koji je automobil bolji – Toyota ili Mercedes.

Mnogo je važnije pitanje dimenzija mašinica, koje se kod navedenih proizvođača razlikuju u oznakama. Veličina, koja se koristi za morski „okeanski“ ribolov je kod Daiwa 6000 – 6500, a kod Shimano – 18000 – 20000. Saltiga dimenzija 5000 ja koristim prilikom lakog spininga. Što se tiče Stella, veličina špule kod modela 18000 i 20000 je jednaka, samo je jedna mašinica sporija, a druga je brža. Ovaj sporiji model se koristi za džiging i smatra se jačim, i drugi je koristi se za kasting. Kod mašinica Daiwa se takođe koriste oznake za razlikovanje bržih i sporijih modela. „H“ („high gear“) označava visok ili brz prenos, „P“ („power gear“) – snižen prenos.

Postoji i jeftinija alternativa mašinicama Stella и Saltiga – to je Shimano Twin Power serija SW („salt water“). Ali najveća dimenzija, koja se danas proizvodi je 14000. Zbog toga se ona može koristiti umjesto Saltiga 5000 prilikom laganijeg spinninga i u kombinaciji sa lakšim varalicama.

(Eightbar grouper. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Zaliha konca na špule i kod bržih i kod sporijih je približno isti. Za okeanski ribolov ćete morati da namotate oko 250-300 metara upredenice od 80-100 lb (libra) – to je ta minimalna zaliha, koja je neophodna za lov u moru, i koja dozvoljava da izađete na kraj sa krupnom ribom, koja pokušava da poslije udara na poper ili stickbait ode u veliku dubinu, ili pokuša bjekstvo po vodenoj površini „iza horizonta“.

Količina konca je posebno značajna ne tada, kada lovite sa manjeg čamca, jer vam manji čamac uvijek daje mogućnost da brzo pokrenete čamac i pojurite za ribom, koja bježi. Značajna je tada, kada se ribolov obavlja sa velikog katamarana ili čamca, koji nema mogućnost da pojuri za tvojom ribom, jer u tom trenutku obično još nekoliko ribolovaca lovi pored tebe i koji možda u istom tom trenutku drže trofej na varalici. Takođe, bilo kako bilo, veliko plovilo ima veću inerciju i manju mogućnost manevrisanja.

Glavne dubine, u kojima mi lovimo uz pomoć jigginga su od 40 do 110 metara. Konac se ne spušta strogo vertikalno – jer se ribolov često dešava u mjestima gdje postoje struje ili zanošenje, i ako lovite na dubini od oko 100 metara, ovakvi uslovi vam mogu izvući iz špulne svih 150 metara. Tako da morate imati još minimum 50-70 metara zalihe, da možete da odreagujete na skok ribe, koja atakuje varalicu i koja pokušava da ode na još veću dubinu, ili negdje u stranu.

Osnovni konci za „okeanski“ casting su #PE8 – #PE10, a za jigging su – #PE5 – #PE6. Za jigging se koriste konci manje debljine iz jednog prostog razloga – oni stvaraju manji otpor i varalice se lakše spuštaju na dno. Danas jačine konca su takve da ako si se zakačio jigom za dno, koristeći #PE6, pokidati konac rukama ili štapom će biti krajnje teško. Moraćete da ga namotate na neku palicu, koju obavezno morate imati pored sebe na čamcu.

Na malo lakše mašinice (14000 kod Shimano i 5000 kod Daiwa) može da se smjesti oko 200 metara konca dimenzija #PE6. Za casting ja koristim konac dimenzija #PE10. #PE8 i #PE6 prilikom istog tog castinga koristim za lov na tunu, kada je neophodan daleki zabacaj u „kać“ koji je ispred. Ali morate razumjeti da konac #PE6 ostaje #PE6 samo prilikom lova u idealnim uslovima, i sa svim opterećenjima će se najvjerovatnije izboriti. Ali kada loviš u jatu tuna, koje se vrte okolo, onda je svaki dodir konca o oštra peraja ribe, rizičan zbog mogućih neprijatnih posledica. Tako da ne samo nosivost nego i debljina imaju veliki značaj. Oštećenja brzo pretvaraju #PE6 u #PE3, а #PE8 – u #PE4 ili 5.

(Crocodile needlefish. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Ponavljam da za ribolov u okeanu morate imati minimum 2 ribolovačka kompleta, ili kako se danas u slengu kaže „seta“ – za casting ribolov i za jigging. Već smo pomenuli da je za ribolov zabacajem, za početak dovoljan štap sa poperom, koji se razlikuje od onog za stick tim što je kraći i manje je savitljiv. Ovi štapovi su krući da bi mogli da bolje gurkaju veće popere sa njihovim velikim „čašicama“ – to su prednji djelovi ovih varalica, koji baš podsjećaju na čašicu kada su u vodi.

Težina morskih popera je više od 200 grama, dok je standardna „radna“ težina od 100-150 grama. Dužina štapova za popere je od 220-240 centimetara, dok je tezina bacanja u dijapazonu od 180 do 250 grama.

Štapovi, koje su namijenjeni za lov uz pomoć stickbaita su po pravilu dužine od 260 do 280 centimetara i imaju mekši vrh. Ovo im omogućava da bolje kontrolišu stickbait. Prilikom lova uz pomoć ovih varalica nije neophodno gurkanje, već je stickbaitu neophodno zadati takvo kretanje, da on praktično klizi po površini vode. Težina bacanja ovih štapova je uglavnom nešto manji od onih za popere, mada je i ovo diskutabilna tvrdnja, jer ih ima mnogo vrsta, predviđenih za različite stvari. Uglavnom, ja koristim spinning štap težine bacanja od 110 do 210 grama.

Ne mogu da ne napomenem da je odlazak u ozbiljan morski ribolov sa zabacajem sa jednim štapom blago rečeno rizično. U slučaju više sile, bilo da je u pitanju lom prilikom transporta, udar krupne ribe, koja može da udari o oplati broda, ili krupna riba koja zaroni pod sam čamac i savije vaš štap do kritične tačke, lomljenje karika pri nezgodnom zabacaju, ili bilo šta drugo. A otići u neku nedođiju i na to potrošiti veliki novac, a ostati bez štapa, to svakako nije ono čim treba da rezultira jedan ribolov. Ja sam čvrsto ubijeđen da pri morskom spinningu morate imate rezervni komplet za spinning.

(Rusty jobfish. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Morski štapovi za jigging se prilično razlikuju od štapova za jigging, koji su tipični za slatkovodni ribolov, pod kojima podrazumijevamo osjetljive štapove za ribolov uz pomoć silikonskih varalica. Ribolov morskim štapovima se odvihja uz težinski balans, da bi borba sa krupnom ribom bila udobnija potrebna je kraća poluga, i zato su ovi štapovi za jigging dosta kratki. Takođe, ova dužina pomaže i da se bolje upravlja radom jiga. Njihova dužina je obično oko 170 centimetara. I, njihova osnova razlika u odnosu na slatkovodne je u tome što se prilikom izrade ovoh slatkovodnih stapova proizvođači se maksimalno trude da dobiju na osjetljivosti, dodajući u sastav materijala veliku količinu grafita. Prilikom izrade morskih stapova nema potrebe za tim. Kako se dobro izrazio moj prijatelj – morski stap treba da se savija do same ručice. Ove štapove možemo okarakterisati i kao moćne „parabolike“. U osnovni sastav ovih štapova proizvođači dodaju više smole – kompozitnih materijala.

Što se tiče samih proizvođača štapova za okeanski ribolov, tu su najpoznatiji: Carpenter, Seven Seas, Daiwa, Shimano, Jigging Master i drugi, a takođe i dosta ekonomičnije varijante, kako japanske tako i iz drugih zemalja. Ponavljam, ova vrsta spinninga ne zahtijeva visoku osjetljivost, već su važna sledeća tri kriterijuma: njihova težina, čvrstoća i gipkost. Težina štapa se naravno odražava u cijeni – što je jeftiniji, znači u osnovi ima više smole i samim tim je teži. Ali i takav štap će se izboriti sa svojom ulogom, i na rezultat ribolova cijena štapa se naravno neće odraziti.

Da bi se olakšale muke izbora početniku na putu morskog ribolova, mi smo izradili sopstvenu liniju moskih štapova za jigging, koja na današnji dan ima dva modela, ali koje pokrivaju kompletan dijapazon težina osnovnih varalica, koje se koriste. Takođe, sada su izradi i štapovi za casting, koje ćemo proizvoditi vodeći se istim ciljevima – obezbjeđivanje ribolovcu početniku pristupačnu i kvalitetnu opremu.

(Giant trevally / GT. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Na početku razgovora si predložio da novajlija uzme sa sobom na prvo putovanje „minimum pet popera, pet stickbaita i desetak jigova“. Možeš li nam posavjetovati neke konkretne modele varalica, njihove boje i druge karakteristike?

Poperi se mogu podijeliti na takozvane „udarne“, sa velikom „čašicom“ i na „glisirajuće“, koji imaju čašicu manjih dimenzija i koji više skakuću po površini. Ako ćemo da govorimo o mojim ličnim afinitetima, onda oni prilično zavise i od ribe, koju u datom trenutku lovim. Ipak i ovom pitanju se može prići više univerzalno.

Ako se ribolov odvija na grebenu, onda su za mene najbolji poperi Sebile Splasher, Patriot Design Big Cup i Halco Roosta. Optimalna težina popera za mene je u reonu od 115 do 175 grama. Ako se radi o ribolovu na tunu – onda je van konkurencije Halco Roosta Popper 195.

Što se tiče stickbaita, oni mogu biti i plivajući i tonući. Ima smisla ponijeti sa sobom na put oba tipa varalica. Od tonućih stikbejta meni se baš dopada model Tailwalk Gunz Gritter – njim se jako lagano upravlja i stabilno lovi ribu. Isti je i slučaj sa Roosta Popper, on ima i jako dobar odnos cijene i kvaliteta. Što se tiče plivajućih modela – postoji ih jako veliki broj. Kvalitetne i skupe prave japanski proizvođači, a postoje i solidni indonezijski. Evropski i ruski proizvođači takođe prave dosta uspješne modele varalica. Što se tiče ruskih majstora, to su Vjačeslav Kokorin („GT Hunter“) i Aleksandar Čadin („SANEK“). Što se evropskih tiče – to je, na primer, Draško Klačar („Bertox“), sa kojim je nedavno adriaticnature razgovarao.

Ako se ribolov odvija na grebenu i glavni cilj je GT – giant trevally, veliki šnjurac, onda je idealna dužina stickbaita od 200 do 240 mm. A, ako idemo u ribolov na pelagične grabljivice, na primjer žutorepu tunu ili lepezastu sabljarku, onda je najbolja dužina, po mom mišljenju, od 180 do 200 mm.

Što se tiče boja, onda po sunčanom vremena je najbolje koristiti varalice, ofarbane u prirodne tonove. A dok je tmurno vrijeme, kada pada kiša ili je kasno veče, najbolje rade raznobojne i drečave „vrišteće“ varalice.

Najfrekventnije težine metal jigova za lov jiggingom su od 230 do 270 grama. Manje težine se koriste za lov u uslovno rečeno plićaku, a veće na dubini većoj od 100 metara. Što se samih modela tiče, najuniverzalniji po mom mišljenju su Hot’s Drift Tune i Atelier Tsuru Jig.

(Dogtooth tuna. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Reci nam nešto, molim te, i o materijalima za vođenje, fitinge i neophodan aksesoar, koje je dobro imati uz sebe prilikom morskog putovanja.

Jedna od najvažnijih razlika morskog ribolova u odnosu na slatkovodni je obavezno korišćenje shock leadera. Materijal za shock leader prilikom ribolova castingom je uglavnom najlon, a za ribolov jiggingom to je fluorokarbon. Shock leader je neophodno koristiti iz više razloga. Prvi je taj što se smatra da morske ribe, posebne tune, GT, lepezaste sabljarke itd, jako dobro vide u prozirnoj vodi i skeptično se odnose kako prema koncu, tako i prema metalnim sajlama i drugim dodacima. Drugi važan momenat je kada se ribolov recimo obavlja u zoni grebena, i kada se riba ustremi na greben, korišćenje shock leadera omogućava da se sačuva konac od pucanja i cijepanja na koralima. Ja sam izvadio svoju najveći kirnju, koja je bila teška više od 70 kilograma, sa dubine od oko 12 metara, i bilo je zaista pravo čudo, kako je potpuno istegljeni shock leader izdržao tu ribu, a to se sigurno ne bi desilo da je umjesto njega bio običan konac. I treće – u posljednjoj etapi, kada ribu dovlače do broda, riba je po pravilu krupna i „pobjesnjela“ i uzimati u ruku konac, čak u rukavicama, je prilično neprijatno. Zato kad se riba podize na palubu, uzima shock leader, koji ne reže tako ruke.

Prilikom ribolova castingom koristi se najlon od 140 do 170 lb. Što se tiče dužine shock leadera ima različitih mišljenja. Neko ostavlja toliko da ne dolaze do špule mašinice. To se radi iz razloga da on bolje prolazi kroz karike. Po mom mišljenu, bolja je takva dužina, koja omogućava da dva-tri obrta ipak dolaze na špulu i da se obezbijedi ispust za zabacaj na štap. Ja se trudim da odradim tako da čvor, koji spaja shock leader i konac leži na prstu prilikom zabacaja. U praksi je teško tačno odrediti idealnu dužinu, t.j. praktično je nemoguće i mora se cijelo vrijeme nešto otkidati, prevezivati, i zato je varijanta sa 2-3 okreta na špuli po meni ipak optimalna.

Prilikom ribolova jiggingom treba privezati shock leader od fluorokarbona velike dužine od 3 do 5 metara. To je potrebno zato što se ribolov obično odvija blizu dna, u blizini takozvanih „preloma“ reljefa. Riba poslije napada često pokušava da se sakrije među koralima ili da zaroni u dubinu. Udar se desio na 100 metara, a u blizini se nalazi greben u čijem pravcu se upućuje riba i presijeca na njoj konac. Zašto fluorokarbon, a ne najlon? Zato što je fluorokarbon čvršći kad su u pitanju mehaničke povrede, najlon je mekši (zato se i koristi pri castingu), “fluor” je krući.

(Two-spot red snapper. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Što se tiče aksesoara, neophodno je imati sa sobom vezač čvorova. Vezivati komplikovane čvorove na debelim koncima i shock leaderima golim rukama je već totalni arhaizam. Korišćenje uzloveza omogućava i veći kvalitet čvora i veću brzinu samog procesa. Takođe će vam trebati specijalne makaze da možete prekinuti konac ili shock leader, podrezati krajeve. Obavezno vam je potreban upaljač sa zaštitom čvora od vatre. Neophodno je imati i specijalna kliješta, otvarač prstenova („ring“-ova). Ja lično preferiram produkciju kompanije Owner, uz pomoć koje se može otvarati prstenje sa maksimalnim opterećenjem do 250 lb.

Prstenove „split ring“ je najbolje koristiti sa maksimalnim opterećenjem od 220 do 250 lb. Prstenove 220 lb ja obično stavljam na mjestu spoja udica sa varalicom (trokuka ili single hook), a 250 koristim na mjestu spajanja varalice sa shock leaderom. Popere je najbolje spajati sa shock leaderom kroz puni prsten „solid ring“ – split + solid, a za stickbaite ja najbolje koristiti kombinaciju virbla + prsten.

Reci nam, molim te, na ulov kojih vrsta ribe možemo računati i nadati se, ako pođemo recimo na već pomenute Sejšele ili Maldive?

Ako se ribolov odvija u zoni grebena, onda su glavni objekti ribolova Lutjanidae (snappers), džobfiš, barakude, kirnje i naravno taj najpoželjniji trofej – GT težine do 50 kilograma.

Ako se ribolov sa zabacajem odvija nad većim dubinama (50-100 metara), onda možete računati i na sve moguće pelagičke grabljivce, prije svega na žutorepu tunu težine do 100 kilograma, wahoo, lepezastu sabljarku. Posebno hoću da pomenem i njegovo veličanstvo marlina, i kada sam ga već pomenuo, hoću da kažem da su članovi našeg tima uspjeli da izvuku dvije ribe težine 300 i 400 kilograma. Moram podvući i dasu obje ribe bile uhvaćene sportskom casting opremom na stickbait! Nije bilo nikakvih jakih trolling štapova sa multiplikatorima.

(Lepezasta sabljarka (Indo-Pacific sailfish). Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Što se tiče vertikalnog jigginga, osim svih ovih pelagičkih grabljivica, koje napadaju jigove u vodi, i na samom dnu se mogu uhvatiti svakojake ribe, pretežno kirnje, a takođe se mogu i isprovocirati na udar i najpoželjniji jig trofeji – zubatu tunu, ili dogfish tuna, koja je jak protivnik, i može dostići težinu i do 100 kilograma. Prilikom korišćenja tehnike „slow“ jigginga, koji je malo sporija igra jiga, može se računati na ulov svakojakih morskih grabljivica, a takođe i na najvećeg predstavnika porodice Labridae – ribu Napoleona, koji može dostići dužinu do 200 kilograma. Pomoću sportske opreme uspješno je lovljena riba težine do 50 kilograma. Osim jigova, ribu Napoleona možete uloviti i uz pomoć različitih vrsta varalica – inhicku itd.

Reci nam, molim te, i nekoliko riječi o mjerama bezbjednosti, koje se moraju poštovati u morskom ribolovu u tropskim krajevima.

Najveća opasnost dolazi od udice. Morate imati u vidu da se ribolov često odvija na značajnoj udaljenosti od mjesta, gdje možete dobiti kvalifikovanu medicinsku pomoć. Morate maksimalno zaštiti i sebe i one, koji vas okružuju. Ako se u nekog zabode trokuka dimenzija 4/0, 5/0, 6/0 od 46 ili 51 morske žice, tog istog trenutka se ribolov za sve vas može završiti, jer ćete morati da započnete operaciju spašavanja. Zbog svega navedenog preporučujem da se koriste udice sa stisnutim „povratnim kukicama“ ili da prosto kupite bezzube udice, koje nemaju uopšte te kukice. Ovo iz razloga što spadanje ribe se može preživjeti, a i ne dešava se posebno često kako se čini, a gubitak zdravlja je mnogo ozbiljniji. I ako se već dogodila neprijatnost i udica se zabola u neki dio tijela, svakako je trokuku bez „kukice“ lakše izvući, ne pretvarajući proces u ozbiljnu medicinsku operaciju.

(Odjeća za zaštitu od sunca. Foto © Aleksandr Stafijevskij)

Takođe je ništa manje bitno da se u ribolovu nose suncane naočare. Prvo zato što one omogućavaju zaštitu mrežnjače oka od opekotina, a drugi razlog je i taj što one omogućavaju da se riba dobro vidi, jer po pravilu danas sve ribolovačke naočare imaju efekat polarizacije i neutrališu bljesak sa površine vode, i treći razlog i najvažniji sa bezbjednosne tačke gledišta je i taj što štite oči od udica.

Stalna i najvažnija zaštita u tropskim predjelima je zaštita od sunca. Dobiti opekotine kože i to dosta ozbiljne je više nego lako. Obavezno morate imati specijalnu odjeću za zaštitu od sunca: marame, buff maske, specijalne majice sa dugim rukavima. Ako idete u ribolov u šorc morate imati i specijalne gete. Takođe, morate imati uz sebe i kremu za sunce sa zaštitnim faktorom 30-50.

Što se tiče vakcina, u ovim „ispravnim“ tropskim krajevima, kao što su Sejšeli i Maldivi, one nijesu potrebne. Vakcine su neophodne prilikom puta u Južnu Ameriku i u kontinentalnu Afriku.

U svojstvu zaštite od povreda trebaće vam specijalne rukavice, koje štite od opekotina koncem i shock leaderom, a takođe i od špula i ručica, koje se vrte velikom brzinom. Poželjne su i nakoljenice. Prilikom klaćenja ili jakog udara ribe, može da vas baci na palubu, o koju se obično čovjek odupire koljenima. Nakoljenice se mogu koristiti bilo koje sportske, ali što su tanje to su bolje, posebno iz razloga što se ribolov obično odvija u toku vrućeg perioda.

Šta bi volio da poželiš čitaocima adriaticnature?

Čitaocima kao prvo želim zdravlja! Takođe i ukidanje svih ograničenja vezanih za Covid i mogućnost da se slobodno kreću po svijetu u potrazi za ribom svojih snova!

(Okeanski pejzaž. Foto © Aleksandr Stafijevskij)