Red sleđevki (Clupeiformes) je jedini red, koji ulazi u sastav nadreda Clupeomorpha. Sleđevke su stanovnici morskih i slatkih voda.
Ovo su pelagičke ribe, koje se uglavnom hrane planktonom. Ovaj red obuhvata 7 porodica i 405 vrsta, od kojih mnoge imaju komercijalan značaj (prerađuju se).
U Jadranskom moru se može sresti 5 vrsta reda sleđevki, predstavnici 2 porodice – haringe (Clupeidae) i engraulis (Engraulidae).
(“Haringa”. 1918 godina. Kuzma Petrov-Vodkin.)
Konzervirane papaline, sardine u sopstvenom soku, haringa u marinadi, haringa – svi ovi nazivi stvaraju zbrku u glavi svih onih, koji žele da probaju dostupne delikatese, koji se nalaze na policama super-marketa. adriaticnature će se potruditi da se razabere sa ovim pitanjem.
Ako ćemo sasvim precizno, onda treba reći da Clupea su rod riba iz porodice Clupeidae. Ove ribe imaju komercijalnu vrijednost, žive u sjevernom dijelu Atlantskog i Tihog okeana, a takođe u Sjevernom Ledenom okeanu, i najpoznatije među njima su takozvane tihookeanska i atlantska haringa.
Haringe su u istoriji evropljana odigrale značajnu ulogu. U 13-14 vijeku haringa je na stolovima u zapadno-evropskom dijelu Evrope bila praktično glavno riblje jelo. U zemljama sredozemlja, iako se za haringu znalo od najstarijih vremena, nije bila posebno popularna, i uopšte, kako je rečeno ranije, u južnim morima nije stanovala.
Najbliži rođak haringe, koji pripada istoj podporodici Clupeinae kao i ona, a nastanjuje Jadransko more je papalina (Sprattus sprattus). Ova riba je dobila ruski naziv „kiljka“, zahvaljujući tome što su se prve industrijske konzerve sa papalinom, još prije 140 godina, počele proizvoditi u njemačkom gradu Kil. Da bi potvrdili mjesto proizvodnje prije njihovog slanja u razne djelove svijeta, na kutije sa konzervama je stavljan specijalni pečat „Proizvedeno u Kilu“. Još jedan ruski naziv „šprot“ takođe ima njemački korijen.
(Papalina. Foto © Hans Hillewaert. flickr.com/photos/bathyporeia)
Papalina je – pelagička riba, koja živi u jatu i nastanjuje dubine 10-150 metara. Ponekad zalazi i u ušća rijeka. Maksimalna registrovana dužina je 16 centimetara, mada se češće mogu sresti primjerci do 12 cm. Hrani se planktonskim rakovima. Stalan je stanovnik Jadranskog mora i objekat je komercijalnog ribolova.
Kada danas kupujemo konzervirane papaline, to uopšte ne mora da znači da se one i nalaze unutar konzerve. Nekada nije bilo tako, ali postepeno pod ovim nazivom počele su se proizvoditi i konzereve, koje sadrže drugu sitnu ribu iz porodice sleđevki – takozvana atlantska haringa, Clupeonella itd. Glavno što je ostalo je recept za pripremu – za pripremu „papalina“ sitnu ribu bez bilo kakve prethodne pripreme – bare, posle čega je konzerviraju u ulju. Danas se pod nazivom „papalina“ obično podrazumijeva bilo koja vrsta konzervirane barene sitne ribe u ulju.
Ribe iz podporodice Alosinae, porodica sleđevki, poznate su praktično svim ljubiteljima spininga. Ipak, mnogi od njih čak i ne pretpostavljaju kako izgledaju ovi predstavnici ihtiofaune i čak i pojma nemaju da oni uopšte postoje. Podporodica Alosinae na engleskom jeziku se zove shads, a “shad”, koje na našem jeziku zvuči kao “šad” ili “šed” – je jedan od najpoznatijih oblika voblera i silikonskih varalica.
U Jadranskom moru postoje dvije vrste pripadnika podporodice „šedova“ – Alosinae, jedan iz roda Alosa, drugi iz roda Sardina, ali adriaticnature će pisati o tri, i evo zašto.
Ćepa ili lojka (Alosa fallax) nije uspjela da zasluži veliko kulinarsko priznanje na obalama Sredozemnog mora, što se ne može reći za, na primjer, Englesku. Tamo se ćepa (lojka) zajedno sa svojom bližnjom – Alosa alosa, sredinom 19 vijeka cijenila gotovo isto kao i atlantski losos.
(Ćepa ili lojka. Foto © Ichthyology Database of the Swedish Museum of Natural History. artedi.nrm.se)
Ćepa je pelagička vrsta, koja obitava u dubinama do 300 metara. Maksimalna zabilježena dužina je 60 centimetara, a srednja dužina im je oko 40 centimetara. Maksimalna zabilježena težina je 1.5 kg. Hrane se rakovima i sitnom ribom. Stalni je stanovnik Jadranskog mora, koji se može sresti u njegovom centralnom i južnom dijelu. Ćepa (lojka) je podiže radi mrijesta u rijeke, često prelazeći značajna rastojanja, između ostalog i po rijeci Bojani do najvećeg jezera Balkanskog poluostrva – Skadarskog jezera.
Neke ćepe, ako se desi da su iz nekog razloga odsječene od mora, u slatkovodnim vodenim površinama mogu formirati vrste, koje obitavaju na jednom mjestu, i to se izgleda i desilo nekada sa Alosa agone.
(Alosa agone. Foto © Michel Roggo. roggo.ch)
Alosa agone je slatkovodna pelagička vrsta. Maksimalna zabilježena dužina ove ribe je 42,6 cm, maksimalna težina je 760 grama. Hrani se rakovima, nekada i sitnom ribom. Endemska je vrsta jezera Komo, Garda, Orta, Lago-Mađore, Lugano i Izeo (sjeverna Italija). Takođe je naseljena i u jezera Bolsena, Braćano i Viko (centralna Italija).
Poslednji predstavnik porodice Alosinae, koji se može sresti u Jadranskom moru je sardina, sardela ili srdela (Sardina pilchardus). Danas se često misli da su sardine najrasprostranjenije ribe na planeti, jer se praktično u svakoj prehrambenoj prodavnici nalazi mnoštvo konzervi sa „sardinama“. Ipak, nije sve baš tako. Situacija vezana za konzervirane sardine podsjeća na priču o papalinama. U konzervama pod nazivom „sardine“ mogu se sresti najrazličitiji predstavnici porodice sleđevki, koje odgovaraju po dimenzijama i kvalitetu.
Ribe iz porodice sardina (Sardina) mogu da formiraju ogromna jata. Peruanska sardina iz srodne porodice – Sardinops, koje žive u blizini jugo-istočne obale Afrike, mogu da formiraju jata duga više od 7 kilometara, širine 1.5 kilometar i debljine 30 metara. Evropska sardina ne može da se pohvali baš takvim razmasima, ali i njihova jata znaju da budu zaista više nego upečatljiva.
Eksploatacija sardine ili sardele u moru pored Dalmacije i Istre (današnje Hrvatske) i dijela današnje Crne Gore, počela je prije više od hiljadu godina. Ovaj region je bio dio Rimske imperije, održavao je ekonomiju zahvaljujući ribolovu, a lovila se uglavnom sardina. A i sve zemlje, koje se nalaze na obalama Jadranskog mora, do danaašnjeg danas su sačuvali nacionalna jela, u čijem sastavu se nalaze sardine, kao ključni sastojak.
(Sardina/sardela/srdela. Foto © Muséum national d’Histoire naturelle. mnhn.fr / fishbase.org)
Sardina ili sardela (srdela) je pelagička vrsta, koja formira jata. Obično obitava na dubinama 10-100 metara, ali najčešće se mogu sresti na 25-100 metara. Maksimalna zabilježena dužina je 27,5 cm, češće se mogu sresti primjerci do 20 cm. Hrane se upravo pelagičkim rakovima, nekada i malo krupnijim organizmima, između ostalog i sitnom ribom. Stalan je stanovnik Jadranskog mora. Ova riba je objekat eksploatacije.
Jedini predstavnik podporodice Dorosomatinae iz porodice sleđevki, koji se može sresti u Jadranskom moru, je sardela velika, srdela golema ili srdela divlja (Sardinella aurita). Sardela velika je važna karika u lancu ishrane stanovnika mora. Za tunu, sabljarku i iglana, ova riba čini veoma značajan dio njihovog spektra ishrane.
(Sardela velika/srdela golema/srdela divlja. Foto © greekwildlife.gr)
Ova riba je pelagička vrsta, koja formira jata. Nastanjuje dubine do 350 metara. Maksimalna zabilježena dužina je 30 cm, ali se najčešće mogu sresti primjerci do 25 cm. Maksimalna težina je 230 grama. Uglavnom se hrani zooplanktonom. Ova riba je stalan stanovnik Jadranskog mora. Važan je objekat komercijalnog ribolova.
Jedna od najpoznatijih riba iz reda sleđevki je inćun ili sardos (Engraulis encrasicolus), pripadnica porodice inćuna (Engraulidae). Oni su poznati kako ljudima, koji su oduvijek visoko cijenili ovu ribu zbog njenog ukusa, tako i tunama, delfinima i galebovima, koji prate jata inćuna za vrijeme migracije, i koji kod ove ribe cijene isto što i ljudi.
Još u 4-3 vijeku prije naše ere drevni Grci i drevni Rimljani koristili su inćune za pripremu ribljeg sosa, koji se zvao garum. O razmjerama proizvodnje ovog sosa svjedoče i sačuvani ostaci „fabrike“ za proizvodnju ovog proizvoda.
Danas su inćuni važan sastojak mnogih jela, počev od italijanskih pica i sosa za popularnu salatu „Cezar“, do konzervi sa tom malom ribom. Većina zemalja Sredozemlja bavi se eksploatacijom ove ribe sa ciljem dalje prerade. U ovim zemljama inćuni su važna karika ekonomije.
(Inćun ili sardos. Foto © Muséum National d’Histoire Naturelle. mnhn.fr / fishbase.org)
Inćun ili sardos je pelagička vrsta, koja formira jato. Živi na dubinama do 400 metara. Često zalazi u limane i zalive, a takođe i rijeke i jezera za vrijeme mrijesta. Maksimalna zabilježena dužina je 13,5 centimetara. Hrani se planktonskim organizmima. Stalni je stanovnik Jadranskog mora.