U nastavku priče o velikim ribolovnim putovanjima, pokazalo se logičnim zaviriti i u sjeverne vode.
Morski ribolov iza polarnog kruga je primarno asocijacija na ribolov u Norveškoj, i to je potpuno opravdano – dvije trećine površine ove zemlje se nalazi iza polarnog kruga. Sa sjevero zapada je zapljuskuju vode Norveškog mora, sa sjevero-istoka Barencovog mora, sa juga Sjevernog, a dužina priobalne linije je više od 25 hiljada kilometara, i to ne računajući mnogobrojna ostrva i arhipelage.
Atlantski bakalar, koji dostiže težinu veću od 60 kilograma, Hippoglossus hippoglossus/halibut, je riba koja može dostići težinu od 250 kilograma, crni bakalar, sa maksimalnom težinom većom od 30 kilograma, a takođe vahnja, morski vukovi, predstavnici roda Sebastidae, oslići, morski manjići, pljosnatice, grdobine mrkulje, širuni i čak atlantska tuna – samo su neke od riba, koje se mogu uloviti u ovim sjevernim morskim vodama.
Ribolovce Norveška privlači kako mogućnošću da ulove trofejne ribe, tako i zadivljujućom ljepotom sjevera. Ali ako ribolovac nema predstavu na koju ribu u koje doba godine može da računa, i na kom mjestu, potpuno je moguće da putniku ostane samo da se divi tim istim ljepotama.
Da bi saznali više o ribolovu u Norveškoj, adriaticnature nije imao sumnje da li da se obrati poznavaocu tih mjesta, ribolovcu, autoru detaljnog tematskog internet resursa „Morski ribolov u Norveškoj“, Mihailu Dišljuku.
(Mihail Dišljuk. Foto © norway-fishing.ru)
Pozdrav Mihail, hvala što si našao vrijeme za naš razgovor. Mislimo da detaljniji resurs o morskom ribolovu u Norveškoj od norway-fishing.ru vjerovatno i ne postoji. Tu se može naći sva detaljna informacija, neophodna kako novajlijama, tako i ljudima, koji su već uspjeli da se malo upoznaju sa ovim pitanjem. Ipak, željeli bi da opet protrčimo po njegovim stranicama i provjerimo neke detalje.
Ti govoriš o mogućnosti morskog ribolova u Norveškoj u toku cijele godine, isključujući zimski period, kada se na Norvešku spušta polarna noć. Ovdje važi tendencija da što sjevernije – to su suroviji uslovi lova, a što južnije – obratno. Ipak, ribolovac koji prvi put stigne u Norvešku, vjerovatno upada u neki manji šok, ne razumijući kuda da ide. Kako olakšati muke oko izbora i napraviti pravilan izbor, da ne bi došlo do razočarenja zbog teškoća koje prate lov, sa jedne strane i sa druge strane da bi se moglo računati na pristojan ulov?
Spremajući se na morski ribolov u Norveškoj, ribolovac treba da odgovori sam sebi na nekoliko pitanja:
Prvo pitanje je cilj putovanja. Da li je cilj prosto se malo baviti lovom na raznu ribu? Da li je to određena vrsta ribolova (napraviti akcenat na određenu vrstu)? Trofejni ribolov? Od odgovora na ova pitanja zavisi mjesto ribolova, vrijeme godine, pakovanje i oprema.
Najveći i najraznovrsniji ulovi su na sjeveru, iza polarnog kruga (ali neka vas to ne plaši, u toku ljeta tamo biva do +30 stepeni). Zbog toga, da bi imali efektivan i lijep ribolov, bolje je izabrati ljetnje mjesece, od jula do početka septembra.
Lokacija: najbolji ribolov je moguć duž obale Norveškog mora, otprilike od Lofotskih ostrva i prema sjeveru do rta Nordkap. A sa druge strane – u norveškom Barencovom moru, otprilike do poluostrva Repvag (Repvåg). Ali i pored obala centralne Norveške, posebno oko ostrva Hitra, takođe se može solidno loviti, ali tamo će biti malo drugačiji sastav ulova.
Planiranje trofejnog ribolova i ribolova na određenu vrstu primarno zavisi od godišnjeg doba. Najbolje vrijeme za lov na bakalar je rano proljeće (kraj februara do aprila). U ovo doba godine mrijesti se bakalar, koji u Norveškoj zovu „skrej“ (o tome šta je skrej možete pročitati ovdje). I samo u velikim jatima skreja možete uloviti trofejne primjerke bakalara težine do 35+ kilograma. Lokacija za ovakav ribolov je ograničena – od rta Nordkap do Lofota trofejni bakalar se praktično ne može naći.
(Norveški ljetnji pejzaž. Foto © norway-fishing.ru)
Treba imati u vidu da lov na bakalar u proljeće iza polarnog kruga u Norveškoj nije baš najprijatnije doba godine – vjetar sa snijegom na moru zahtijeva jako dobru određenu pripremu.
Ako je osnovni cilj putovanja lov na halibuta, onda to treba obaviti u toku ljetnjih mjeseci, i takođe na sjeveru. Niže od Lofota vjerovatnoća za ulov halibuta je smanjena. Treba imati u vidu da lov na ovu ribu nije jednostavan i mnogo zavisi od poznavanja date akvatorije, iskustva, arsenala opreme i varalica. Upravo zbog ovoga će se ulovi mjeriti jedinicama. A trofejni primjerci od 50+ kilograma se mogu opisati kao lutrija. Prema mom iskustvu može se manje-više stabilno loviti manji halibut (do 10-15 kilograma) samo u akvatoriji ostrva Soroja.
Lov na krupnu bakalarku i oslićka (evropski oslić) je više efektivan u toku ljeta u centralnoj Norveškoj, u akvatoriji ostrva Hitra i Froja.
Već je drugo pitanje sastav grupe. Ako planirate putovanje sa porodicom, drugaricama ili djecom, morate imati u vidu da na sjeveru Norveške poslije ribolova na obali obično nemate šta drugo da radite. A posebno ako se uzme u obzir pretpostavka da će neko ostati na obali dok glava porodice na pučini lovi ribu.
Treće pitanje je količina ribolovaca u grupi. Potrebno je imati u vidu da se obično u norveškim ribolovačkim bazama ribolovcima daju čamci dužine 6-7 metara, i oni sami upravljaju njima. U ovolikom čamcu mogu komforno da budu 3 čovjeka, a maksimalno 4. Minimalan broj je dva, jer je pojedinačan izlazak na more zabranjen.
Takođe, postoje određena pravila. U Norveškoj postoje pravila vezana za morski ribolov za turiste, kako prilikom ribolova, tako i prilikom izvoza ulova. Možete se upoznati sa njima ovdje.
(Bakalari „skreji“. Foto © norway-fishing.ru)
Glavni način lova na grablivice u Norveškoj je ribolov sa čamca u pokretu na velikim dubinama i na teške varalice – metal jigove, jig – glave sa silikoncima ili mamcem životinjskog porijekla, “sabiki” sa težim opterećenjem. Težina tih varalica i tereta varira od nekoliko stotina grama do kilogram i po. I, naravno, ovo je ribolov uz pomoć specijalne opreme – jaki morski štap za ribolov u datim uslovima i specijalizovane mašinice multiplikatori. Navedena oprema i varalice se maltene ne koriste u drugim situacijama, na primjer prilikom „offshore“ ribolovu u tropskim krajevima ili recimo Sredozemnom moru. Da li ribolovac treba da se priprema za ribolov u Norveškoj, nabavlja štapove, mašinice i varalice ili postoji mogućnost da ih iznajmi u ribolovačkim bazama tamo? I, ako postoji takva mogućnost, šta onda ipak treba da ponese sa sobom od kuće?
Kao prvo, ne slažem se sa tim da se „norveška“ oprema ne koristi u tropskim krajevima. Prilikom lova sa čamca u pokretu na živ mamac na grebenima, prilikom lova na raže, ajkule i tako dalje, koriste se praktično isti takvi štapovi i mašinice.
Meni se čini, za ribolovce sa većim stažem u bilo kojoj vrsti ribolova, oprema je kao četkica za zube – ona treba da bude svoja. Ali „norveški“ ribolov je poseban slučaj. Generalno gledajući – on je jako prost, a ipak je rezultativan i ne zahtijeva neka posebna znanja i iskustvo. I upravo zbog ovoga je i privlačan.
(„Pollock“ (Pollachius pollachius). Foto © norway-fishing.ru)
Što se opreme tiče – takođe je jednostavna i jasna. Minimalni komplet se sastoji od štapa 1,8-2,4 m sa testom os 600 grama, mašinice mutiplikatora srednjih dimenzija sa PE koncem 0.35-0.45 mm, opremljenim sabikama i džigom težine 500-800 grama. Ovo je sasvim dovoljno za običan ribolov. Jednostavnost minimalno neophodnog kompleta za ribolov omogućava norveškim ribolovačkim bazama da organizuju rentiranje takvih kompleta opreme po pristupačnim cijenama.
Ali, postoje stvari na koje treba obratiti pažnju. Ribolov prate i moguća spadanja varalice, a posebno kada se radi o moru. Grebeni, korali, kamenito dno – čine svoje. Daće vam da iznajmite samo jedan džig. Zbog ovoga ćete ponešto morati da ponesete od kuće.
Treba nabaviti jos 2-3 „sabiki“ sa udicama 10/0 – 12/0 (najčešće se koriste specijalne udice „Gummy Makk“, koje imitiraju hujicu golicu ili mlađ jegulje). Obavezno je imati u rezervi 2-3 metal jiga – pilkera. Najpopularnije su takozvane norveške trograne pilkeri. To je minimum, koji omogućava da se bez problema lovi bakalar i crni bakalar (pollock), a uz to se može uloviti bilo koja druga riba.
(Udice „Gummy Makk“. Foto © norway-fishing.ru)
Ako govorimo o malo „savremenijem“ lovu na razičite vrste ribe, uključujući i ribolov po dnu, lov na pljosnatice i tako dalje, a još pride ako je trofejni, onda je to već sasvim druga priča. Kao i u bilo kojoj vrsti specijalizovanog ribolova, kolicina štapova, pomoćne opreme i varalica ide do u beskonačnost.
Oprema je već posebna priča. Ponešto je moguće naći u čamcima (kuke), ponešto se može rentirati (odijela, prsluci za spasavanje), a ponesšto se mora kupiti.
Treba imati u vidu da opremu treba rentirati odmah, još u fazi rezervacije putovanja.
Podrobnije o tome šta se koristi za ribolov u Norveškoj možete pročitati ovdje.
(Bakalari, koji su uhvaćeni na udice „Gummy Makk“. Foto © norway-fishing.ru)
Kojim kriterijumima se treba rukovoditi prilikom potrage za ovom ili onom ribolovačkom bazom na putovanju? Možemo li se suočiti sa nekim problemima, ako napravimo pogrešan izbor, ako je uopšte moguće pogriješiti? Treba li pažljivo izučavati vodeni motorni park, koji predlaže ovaj ili onaj operater, ili svi čamci manje ili više odgovaraju zahtjevima predstojećeg putovanja?
Najvažniji kriterijum za izbor je lokacija same baze. Dobar ribolov, po pravilu, je moguć samo na otvorenom moru, u fjordovima riba se lovi primjetno lošije, i mnogo je manja. Izuzetak mogu biti samo prilično veliki fjordovi, koji su maltene zalivi, i samo pri izlazu u more. Zbog svega ovoga je važno da se od ribolovačke baze može izaći na 10-15 kilometara (nekada i dalje) na otvoreno more za razuman vremenski period, recimo sat-sat ipo.
Takođe, nije manje važno ni prethodno proučiti akvatoriju za ribolov na karti dubina (na primjer po ovoj), da bi se unaprijed mogle shvatiti perspektive ribolova, a takođe da se odrede varijante ribolova u slučaju vremenskih nepogoda (bura) negdje u zaklonu obale ili ostrva.
Ako se ribolovci pripremaju za lov na velikog bakalara u proljeće, onda ne treba zaboravljati da se njegova glavna jata, po pravilu, kreću na 10-15 kilometara od Nordkapa prema Lofotskim ostrvima i nazad.
Halibuti se love (2-3 udarca za dan) u otprilike sličnoj akvatoriji (Nordkap – Lofotska ostrva), a uz to i duž norveške obale Barencovog mora. Ima tu i jedan izuzetak – u akvatoriji ostrva Soroja sitniji halibuti (10+ kg) mogu udarati dosta intenzivno. Dešavali su se slučajevi do 10-15 udaraca na čamac za dan. Ovo se može objasniti tako što u fjordovima ostrva tokom ljeta izlazi mlađ halibuta, čiji dio kasnije i ostaje u blizini.
(Halibut (Hippoglossus hippoglossus). Foto © norway-fishing.ru)
Oni, koji žele da se koncentrišu na lov na ribe vrsta Sebastes, treba da imaju u vidu da se ona ne lovi dobro svuda, i da prilikom planiranja puta treba proučiti izvještaje ribolovaca ili se posavjetovati sa ljudima, koji vole i poznaju ovu vrstu ribolova. Jedno od takvih mjesta je je i akvatorija ostrva Senja.
Što se tiče vodenog motornog parka – trenutno u Norveškoj većina ribolovačkih baza masovno koristi približno iste ili slične čamce po karakteristikama, najčešće metalne, dužine 6-7 metara sa motorima od 50 do 115 h/p. Dobro je ako čamac ima nadstrešnicu, kojom se moguće zaštiti na prelazima, sakrivši se od prskanja ili kiše. Kao što sam već govorio, sa ovakvih čamaca može da lovi do 4 osobe, ali je najbolje ako je dvoje-troje. Od snage motora zavisi i obuhvaćenost akvatorije prilikom traženja ribe.
Postoje naravno i veći i snažniji čamci (primaju istu količinu putnika), ali ponegdje još postoje i otvoreni motorni čamci sa motorima od 20-40 h/p, i na takvim čamcima ne bi trebalo izlaziti na otvoreno more.
Važno pitanje je i opremljenost čamca. Prvenstveno je važna elektronika: neophodno je da postoje chartplotter i sonar. Najčešće na čamcima postoji oprema, gdje su ova dva aparata kombinovana.
Prilikom rezervacije putovanja treba utvrditi da li čamci imaju kuke, ako nema – onda ih morate ponijeti sa sobom. Međutim, trenutno se odsustvo rijetko dešava.
(Vodeni motorni park. Foto © norway-fishing.ru)
Čamcima upravljaju sami ribolovci. Ako postoje problemi sa upravljanjem čamcem, možete angažovati vodiča, što nije ni malo jeftino i mora se organizovati unaprijed, prilikom pravljenja rezervacije. Što se tiče dozvole ili sertifikata za upravljanje čamcem, situacija je sledeća: ko se rodio do 01.01.1980. godine ne mora imati nikakva dokumenta za upravljanje plovilom. Takođe, ko se rodio kasnije, teoretski mora da ima dozvolu ili međunarodni sertifikat (ICC) za upravljanje plovilima dužine do 15 metara. Ali na ovo i Norvežani, koji inače poštuju zakon, gledaju kroz prste.
U cijenu rezervacije ne ulazi gorivo. Za oštećenje čamca ili motora odgovorni su turisti. Po pravilu, po dolasku u ribolovačku bazu, ribolovci potpisuju ugovor u kom su dogovoreni svi usovi, a takođe se daje depozit (najčešće oko 500€). Od ovog novca će prilikom obračuna biti oduzeta suma benzina, koji je potrošen.
Čamci u norveškim ribolovnim bazama su urađeni za morski ribolov i dozvoljavaju izlazak na more i ribolov i pri vjetru jačine do 7m/s, oni su prilično bezbjedni i udobni.
(Čamci u toku ribolova. Foto © norway-fishing.ru)
Već odavno ribolovci poštuju princip „catch and release“. Koliko je moguć ribolov po ovomu principu u procesu offshore ribolova u Norveškoj, jer se ribe podižu na palubu poslije ozbiljne borbe i sa velikih dubina? Sa kojim vrstama ribe je “catch and release” moguć, a sa kojima nije, i šta treba da rade ribolovci sa onim trofejima, koje ne mogu da vrate nazad u vodu poslije hvatanja?
Pelagičke vrste ribe se mogu vraćati. To su prvenstveno veliki bakalar, crni bakalar, vahnja i druge.
Bakalar je u principu pelagička riba i nastanjuje vodene dubine, ali ihtiolozi govore da ako je brzo podignete na površinu, kod nje će doći do mikro barotraume, a ako je vratite u vodu poslije nekog vremena – ona će ipak uginuti. U ovom slučaju treba razmisliti o primjeni električne mašinice – da li je neophodno: uz njihovu pomoć se riba podiže brzo.
Ali sa preživljavanjem krupnog bakalara stvar je malo drugačija, njega treba podizati lagano, izvlačeći, i u tom slučaju kod njega se dekompresija odvija normalno i kasnije je možete slobodno vratiti.
„Pljosnate“ ribe – halibut, iverak se ne plaše podizanja sa morske dubine.
Od riba sa dna (ribe, koje nastanjuju dno) podizanje sa dubine je smrtonosno za ribe vrsta Sebastes, manjić, oslić. Dok recimo kod morskog vuka ne dolazi do barotrauma, kao i kod grdobine (ali, iskreno rečeno, nešto se ne sjećam da bi neko vraćao takav rijedak trofej).
Ulovljenu ribu, koju više nema smisla vraćati nazad u vodu, a koja ribolovcu nije potrebna, ipak ostavljaju u vodi, jer će svakako naći mjesto u morskom lancu ishrane.
(„Halibuti“. Foto © norway-fishing.ru)
Koliko je u Norveškoj moguć ribolov sa obale? U toku posljednje decenije ovakvi načini ribolova, kao što je recimo shore jiging, su polako postali ribolovačka praksa. Takođe ribolov uz pomoć voblera, površinske ili na silikonske varalice, u južnim morima se pokazao kao efikasan. I na kraju krajeva, i tom morskom ultra lajtu se često može naći vrijeme i mjesto. Da li se praktikuju navedeni načini ribolova u norveškim vodama? Da li ribolovci, koji žele da ostanu na kopnu ili ostrvima, treba da ponesu sa sobom opremu za lov sa obale?
Teoretski je moguće, a u stvarnosti se maltene i ne dešava. Na socijalnim mrežama postoje recenzije nekih, jednih te istih, norveških ribolovaca, i to samo njih. A razloga za tako nešto, po mom mišljenju, je nekoliko.
Kao prvo, pored obale uopšte nema krupne ribe. Rezultat ribolova sa obale će biti primjerci težine od pola kilograma, do kilogram-kilogram i po. Što je u principu solidna riba po mjerilima slatkovodnog ribolova. Ali, kada pored vas u tom trenutku pristaje čamac, pun ribe od 5 do 15 kilograma, jasno je da je ribolov sa obale u Norveškoj manje-više zaista gubljenje vremena. A treba dodati i da je bakalara manjeg od 45cm prosto zabranjeno vaditi.
Istine radi, treba reći i da se s vremena na vrijeme na opremu sa obale može uloviti nešto krupno, težine od 7-10 kilograma i više, ali to je rijetko.
(Michael Eisele sa bakalarom težine 47,3 kg, uhvaćenim od strane sportskog ribolovca. Foto © norway-fishing.ru)
Osim toga, u sjevernim morima na dubini, gdje prodire svjetlost, na dnu raste bujno rastinje, a pritom je vodeno rastinje toliko gusto i čvrsto, da je praktično nemoguće iščupati varalicu iz njega. Ovo prilično ograničava primjenu klasičnog džiga i opreme za dno, pa čak i kašike i voblera, koji redovno ostaju tamo.
Pod brojem dva, u Norveškoj, a posebno u sjevernoj, teško je prići obalskoj liniji: puta prema obali praktično nema, plaža takođe nema, surf ribolov je malo gdje moguć, a pentrati se po liticama je vrlo opasno.
Jedina vrsta lova sa obale, koja (po mom mišljenju) u Norveškoj može biti interesantna je lov na iverka. I ja i moji prijatelji nekada nosimo sa sobom laki štap (sa gornjim testom do 60-80 grama), kada znamo da ribolovačka baza ima prilaz obali, ka mjestima sa pješčanim ili ravnim kamenitim dnom, bez rastinja. Tada, kada je nevrijeme i kada se ne može izaći na more zbog vjetra, može se zabaviti lovom na iverka.
Uostalom, ako vas zanima sam proces ribolova, nije nikakav problem da izvučete negdje sa ponte skušu ili bakalara težine oko kilograma na neki lagani štap i recimo na kašiku „Kastmaster“ predveče, prije večere. Morska riba je mnogostruko jača od slatkovodne.
(Usnjača Labrus bergylta. Foto © norway-fishing.ru)
Ako postoji tvoj lični „top“ varalica – koje su u njemu? Koje od njih se mogu slobodno preporučiti ribolovcima, koji se spremaju na put u Norvešku, da se imaju pri ruci? Treba li obraćati pažnju na boju varalice, i ako da, onda na koje od njih?
Kao što sam već govorio, za standardan ribolov postoji univerzalna oprema – metal jig na stopi sa udicama „Gummy Makk“. Poželjno je da je jig hromirani, ispoliran. Najuniverzalnija boja je udica je crvena, sa vrhovima koji akumuliraju svjetlost, i udicama koje potpuno akumuliraju svjetlost za dubinu veću od 100 m.
Što se mene tiče, odavno preferiram ribolov na trofejnog bakalara i halibuta. Ponekad, „za svoju dušu“, mogu da lovim malo i morskog vukova, a takođe i manjića i oslića, ako sudbina donese u centralnu Norvešku.
Zato je moj „top“ varalica ovakav:
Lov na halibuta:
Vještačke varalice: za ribolov u driftingu – to su gigantske džig glave (ovdje možete pročitati o ovom načinu lova). Najefikasnije, po mom mišljenju, su – Royber težine 600-800 gr, roze boje (Pink Pussy) i Savage Gear 460 gr, boje Puffin (“Arktički morski papagaj”). Za ribolov u mirno ili pri laganom driftingu – džig glave, imitacija ribe hujice golice, težine 150-300 grama.
(Boja “Puffin”. Foto © norway-fishing.ru)
Lov na živi mamac: u nekim slučajevima, posebno na manjim dubinama, ribolov na mrtvu ribu je efektivniji, nego na silikonci. Za ovakav ribolov se koristi jednostavna oprema.
Lov na bakalara:
U slučaju kada lovim bakalara da bih riješio „prehrambeni program“, koristim standardnu opremu – metal jig i sabiki, ali moji jigovi su ručni rad, zakrivljena cijev i obavezno sa dvije udice. Prema našim procjenama, polovina ulova ribe se dešava preko metal jiga. Takav jig je dosta univerzalan i ne sakuplja sitnu ribu, težine do 5 kilograma.
Za lov na trofejni bakalar, 15+ kilograma, ja koristim gigantske jig glave sa jednom velikom jednogranom udicom. To su najčešće velike Savage Gear 3D dužine od 35 cm ili Royber Screi Jig velikih dimenzija.
(Hand-made jig. Foto © norway-fishing.ru)
Lov na morskog vukova:
Njega lovim na živi mamac, opremom za lov na dnu „na udar“, koja je u potpunosti ista kao oprema za lov na mrtvu ribu, samo se mijenja spona – stavlja se povodac dužine oko 40 cm i dvokuka.
Lov na manjića:
Koristi se ista oprema kao prilikom lova na vukova, ali se vezuje veći predvez, metar-metar ipo, i poželjno je imati neke „privlakače“ koji akumuliraju svjetlost – silikonske oktopuse (hobotnice), cjevčice, kuglice.
(Morski vuk, „zubatka“. Foto © norway-fishing.ru)
Lov na oslićka:
Gigantske jig-glave, kao i u lovu na halibuta, samo malko lakše – 500-600 grama. A što se boja tiče – bolje je koristiti one koje imitiraju haringu, bakalar, skušu.
Postoji jedan važan momenat – prilikom nabavke gigantskih jig glava treba imati u vidu da je težina ukazana na njima – težina same glave. A sa krupnim silikonom one su primijetno teže, na primjer glava Royber težine 600 grama sa vibrorepom dužine 32 centimetra ukupno će biti teška 900 grama, znači skoro kilogram.
(Tight lines!. Foto © norway-fishing.ru)
Tight lines!