adriaticnature će se potruditi koliko bude u mogućnosti, da porazgovara na svojim stranicama sa maksimalnim brojem poznatih ribolovaca i interesantnih ljudi, koji su ludi za morem, rijekama i jezerima koja ga okružuju, i koji imaju šta da ispričaju čitaocima.
Saša Rakar – jedan je od najznačajnijih ribolovaca Jadranskog mora, dobar prijatelj adriaticnature, novator i ekperimentator, koji je obišao pola svijeta u potrazi za trofejima, a našao ih je u Jardanu. Inače, Saša je i vlasnik jedne od najvećih ribolovačkih radnji u Evropi – „Maguro“, koja se nalazi u Zagrebu, Hrvatska. O tome kako je došlo do toga da Saša postane jedan od stubova ribolova ne samo na Balkanu, adriaticnature je riješio sa njim da porazgovara.
(Saša Rakar sa gofom. Foto © Saša Rakar)
Zdravo Saša! Hvala što si našao vrijeme za razgovor. Počećemo našu, nadam se, redovnu komunikaciju na stranicama adriaticnature razgovorom o tebi. Kako si počinjao tvoju ribolovnu karijeru i šta ima kod tebe danas?
Prva poznanstva sa ribolovom desila su se na rijekama i jezerima, zbog toga što sam se rodio i proveo djetinjstvo dosta daleko od morske obale – u Zagrebu.
Ipak, ljubav prema moru me vukla cijelo vrijeme. Kako sam odrastao, sve češće sam počeo da idem u podvodni ribolov. Često se to dešavalo zimi i u jednom trenutku sam riješio da nabavim brod, koji bi imao komfor za boravak na moru tokom zime. (moja verzija) Potraga me dovela u Jezera na ostrvu Murter, koje se nalazi među Zadrom i Šibenikom, i koji je centar sportskog lova na tunu na sjevernoj obali Jadrana.
(Jezera, ostrvo Murter. Foto © croatia.hr)
Tamo sam se upoznao sa ribolovcima, zaljubljenim u lov na tunu, zainteresovao se za to i donio odluku da sam počnem da lovim tu veličanstvenu ribu, tim prije što je brod idealno odgovarao ovom tipu ribolova. Uskoro je usledio i prvi ulov tune težine 98 kg. Tako sam se totalno zarazio morskim ribolovom i ostao u Jezerima do danas, a od mog dolaska ovamo je prošlo 13 godina.
Tih godina smo lovili tunu i iglune po Jadranu, posjećivali takmičenja, uz pomoć kojih sam mnogo osvojio i saznao. To me na kraju krajeva i dovelo u tim “Big Game” Hrvatska, u kom sam postao trener, zahvaljujući stečenom iskustvu u trolingu pelagičkih riba.
Tako se desilo da sam dato iskustvo sticao na mnogobrojnim ribolovnim putovanjima, u lovu na sailfishe i marline. Zbilja, lov na sabljarke me kasnije uvijek više privlačila od lova na tunu.
(Sabljarka. Foto © Saša Rakar)
U nekom trenutku sam shvatio da sam se dosta dobro upoznao sa ovim pitanjem, praktikujući ribolov, sledeći za dešavanjima i novostima, i donio sam odluku da postanem kapiten međunarodne asocijacije sportskih ribolovaca IGFA (Internacional Game Fishing Association). Prošao sam obuku, položio ispit, zatim su mi buduće kolege iz IGFA predložile da predstavljam interese IGFA u Hrvatskoj. Sa zadovoljstvom sam prihvatio predlog i to radim i do danas.
Ribolov, kao i bilo koji drugi sport, se brzinom razvija, pa se ni ja nijesam zadovoljavao samo lovom na tunu i troling izletima po svijetu.
Slijedeći za ribolovnim novostima i kupujući novitete po raznim svjetskim online prodavnicama, primijetio sam porast popularnosti “jigging” ribolova. Vertical jigging. To je za mene bila apsolutna novina. Nikada ranije se nijesam bavio, niti probao taj vid ribolova. U mom ribolovačkom društvu nije bilo nikog, ko bi imao bar minimalno iskustvou njemu, a da već ne govorimo o opremi. Jigging se za mene pokazao kao izazov. A, kao poznavalac bottom ribolova, znao sam gdje leži riba u blizini dna.
U to vrijeme sam pisao članke za popularni list “Ribolov na Jadranu”. Ti članci su po mom mišljenju bili korisni i interesantni, jer sam se trudio da pišem o detaljima lova na tunu, dnevnom i noćnom lovu na iglune i sve dopunim sopstvenim rezultatima. Ali jigging?! Moji tekstovi su počeli malo da kaskaju u mjestu, jer nijesam htio da pišem o jednom te istom, a o vertikalnom džigingu nijesam imao šta da pišem. Bilo bi glupo da pišem o nečemu u čemu nemam iskustva.
(Kirnja. Photo © Saša Rakar)
Uvijek me čudilo kako ljudi mogu da sjednu i napišu knjigu ili članak za neko izdanje o tome (sa čim se možemo sresti praktično na svakom koraku) o čemu nemaju predstavu. Kod nas je na žalost već postalo tradicija, blago rečeno neprijatna, pisanje o nekim neovotarijama vezanim za ribolov, a da pri to ne izađeš iz sopstvenog stana. Besmisleni tekstovi, koje plaćaju sponzori, koje čitaju ribolovci želeći stvarnu informaciju i vjerujući autorima 90% i postaju kupci opreme, koja 90% neće dati nikakav rezultat ili će biti nepouzdana.
Ali da se vratimo morskim realijama. Ako želite da se upoznate sa trojenom ribom na plavoj površini – trebaće vam visokokvalitetna oprema. A ona nije jeftina. Ipak, po mom skromnom mišljenju, najskuplje i najnerazumnije ulaganje je kupovina nekvalitetne opreme, koja će za rezultat imati gubitak trofejne ribe.
(Gofovi. Photo © Saša Rakar)
Kupio sam 2 kompleta opreme za vertikalni džiging i planirao da odvojim za njegovo izučavanje, za početak, dva dana. Sa prijateljem i najčešćim partnerom u ribolovu – Vladimirom Pezo, poznatim ribolovcem, koji fantastično lovi tunu, izašli smo na more isključivo da bi provjerili efikasnost ovog načina lova.
Prvog dana smo se brzo predali i prešli na dubinski ribolov sa čamca, na živ mamac. Rezultat je ipak bio loš i vratili smo se primarnom zadatku, sledećeg dana smo se ponovo posvetili džigingu.
Iako smo planirali da se sledećeg dana posvetimo džigingu, to nijesmo uradili, jer smo se približili pozicijama poznatim po ulovima zubataca i gofa. Tamo je već bilo par brodova, koji su pokušavali nešto da ulove, koristeći kao mamac živu lignju. Pamtim taj dan kao da je juče bilo. Pamtim i poglede momaka sa susjednih brodova, kada smo pustili džigove u vodu i počeli da radimo džiging pokrete štapom, koji se rade pri vertikalnom džigingu. To je vjerovatno sa strane izgledalo jako smiješno, jer i sami sebi smo se smijali. Ja sam džigao sa krme mog Beneteau Antares 12, a Vladimir sa pramca.
(“Bojna gotovost”. Foto © Saša Rakar)
Soner je pokazivao dubinu 70 m i dobru pokrivenost sitnom ribom. Spustio sam džig na dno, sjetivši se sve pročitane literature, vezane za ovo pitanje (zbilja, tada je na mene najjači utisak ostavila knjiga“Rudow’s guide to modern jigging: inshore, offshore, species-specific”) i počeo ga dizati onako kako sam razumio pročitano. U tom trenutku, kada je džig poletio u pravcu broda, nalazeći se negdje na 15 m od dna, desio se jak udar, kom sam se nadao, ali nijesam bio spreman za njega. Nijesam uspio udicu da zabijem u ribu i ona je otpala.
Ne uspjevši ni da opsujem, čuo sam viku Vladimira sa pramca. Požurio sam da mu pomognem i vidio da mu je štap savijen do kraja, povijao se maksimalno od trzanja. Vladimir je odličan ribolovac i koliko god bilo jako trzanje ribe na nepoznatu opremu, njega je teško bilo zbuniti. Zahvaljujući tome, uskoro smo se divili gofu na palubi čamca, teškom 30 kg.
U tom trenutku se i rodio džiging u Hrvatskoj, a Vladimir je postao pionir tog divnog pravca, ulovivši prvu krupnu ribu u zemlji na džig.
Taj ulov nas ipak nije naveo da povjerujemo u novu tehniku lova, prošlo je 10-ak dana i mi smo poslije ulova prvog gofa, u proširenom sastavu – Vladimir Pezo, Željko Pezo i ja – ponovo izašli na more sa vertikalnim džigingom. Taj izlazak je postao zaista početkom novog pravca u amaterskom i sportskom ribolovu u Hrvatskoj. Do tog dana niko nije pokazao slike 4 velika gofa, uhvaćena na vještačke varalice.
(Vladimir Pezo. Foto © Vladimir Pezo)
Osim ovih primjeraka, iz borbe sa kojima smo izašli kao pobjednici, imali smo i mnogo nerealizovanih iz različitih razloga, ali to je sve na ovaj ili onaj način bilo povezano sa opremom, koju smo tada koristili. Odlučio sam da treba da treba nabaviti kvalitetniju opremu za džiging. Upravo tada su se u našem životu pojavili Jigging Master i Maguro.
Što se tiče opreme za vertikalni džiging, brend Jigging Master je sigurno jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih proizvođača opreme za ovaj tip ribolova. Jigging Master je proslavio vlasnik – Pony Liu, koji je odličan ribolovac, pionir džiginga i veliki populizator ove discipline.
(Jigging Master Gangster Style tutorial. Video © Pony Liu)
Već prvi štapovi i mašinice sa dodatnim opcijama, koji su sami po sebi jači i njihove power ručice, pokazali su nadmoć nad kompletnom opremom koja se mogla naći u to vrijeme u ribolovačkim prodavnicama. Kada je počeo bum vertikalnog džiginga i ribolovci počeli da izlaze u lov na gofove – mi smo imali priliku da posmatramo kako riba lomi njihovu opremu.
Ja sam se toliko zaljubio u Jigging Master, da sam uložio novac u opremu tog brenda, da bih ga doveo u Hrvatsku. Kada su i drugi ribolovci vidjeli kvalitet opreme, potražnja je toliko porasla, da smo otvorili prodavnicu „Maguro“ u Zagrebu i postali predstavnici Jigging Master ne samo za Hrvatsku, nego i Italiju i Sloveniju.
Kada su se gofovi, na tim pozicijama gdje smo počinjali sa lovom na njih, umorili od nas, počeli smo sa potragom novih lokacija sa trofejnom ribom. Tako smo u arhipelagu Palagruža našli trofejne primjerke kirnje. I opet smo to uradili prvi, sa Vladimirom Pezo.
(Kirnja iz arhipelaga Plagruža. Foto © Saša Rakar)
Sve se nastavlja do danas. Proširili smo „Maguro“ u centru Zagreba na 400 m2 i aktivno ga razvijamo. Trenutno je najvjerovatnije najpoznatija online prodavnica ribolovačke opreme u Evropi – maguro-pro-shop.com. Trenutno smo koncentrisani na popularizaciji i razvoju “rubber” i “slow” džiginga, ali klasični vertikalni džiging je moja ljubav, koja mi je donijela najveću količinu fantastičnih emocija i ribolovnih trofeja.