Aleksandar Kešanski je rođen 1979.godine u Beogradu. Ljubav prema ribolovu usadio mu je đed, sa kojim je napravio prve „ribolovne“ korake još 1985. Spiningom je počeo da se bavi 1993. i od tada je praktično prekinuo eksperimente sa lovom na živ mamac. Najveći ulovi su mu som, štuka, ugor i smuđ. adriaticnature prenosi razgovore o ribolovu u Srbiji, tačnije na Dunavu i njegovim pritokama, za kasnije, jer nas sada više zanima razgovor o varalicama namijenjenim za lov na brancine i zubatce u moru, i to ne samo Jadranskom, koje Aleksandar sam pravi. Mamci su na dobrom glasu kod većine ribolovaca sjeverne obale Jadrana zbog velike količine ribe ulovljene na silikonske varalice „Šetač” i vokere “Iglica”.
(Aleksandar Kešanski. Foto autora)
Saša zdravo! Hvala što si našao vrijeme za razgovor. Tvoje silikonske varalice pod nazivom “Šetač”, poznate su većini ljubitelja varaličarenja sjeverne obale Jadranaskog, Jonskog i Egejskog mora, od Slovenije do Grčke. Od kada se baviš njihovom izradom i sa kojim varalicama si počinjao?
Govoreći o tome kako sam počeo, može se reći da poslednjih 25 godina pokušavam da usavršim fabričke proizvode – dodavao sam repno peraje, mijenjao udice, farbao u druge boje itd.
1996. godine sam počeo da lovim na silikonske varalice. Počeo sam sa tvisterima i tvister šedovima proizvođača “Action Plastics” i “Mister Twister”, kao uostalom i većina ljubitelja spininga.
(Silikonske varalice Šetač. Foto © Aleksandar Kešanski)
Silikonske varalice sam počeo da pravim iz dva razloga. Prvo – htio sam da lovim na to što sam sam smislio i napravio, u skladu sa mojim shvatanjem toga na šta se peca grabljivica. Drugo – cijena fabričkih varalica, koja se svake godine približava ručno izrađenim, unikatnim. Oblik “Šetač” počeo sam da pravim relativno skoro, prije otprilike 2 godine. Prvenstveno sam ga napravio za lov na soma, smuđa i štuku.
Ovo je što se tiče Jadranskog, Jonskog i Egejskog mora. Prije nešto više od godinu dana pozvao me prijatelj Srđan Stanković iz Makedonije i postavio mi zadatak – da napravim šed u bojama mora, sa ulivenim otezanjem u tijelo varalica. Poslije dva dana sam već bio spreman za put i ispitivanje “šetača” u Egejskom moru. I onda – zaista je teško riječima opisati svoja osjećanja kada na to što si svojim rukama napravio od početka do kraja, loviš ribu!
(Brancin, uhvaćen na varalicu Šetač. Foto © Vlada Miljković)
Ti se dosta pedantno odnosiš prema pitanju bojenja svojih varalica. Šta misliš, koliko su boje važne za same grabljivice?
Ja mislim da boja nema baš tako veliki značaj. Posebno ako se radi o brancinu, kog love ili u rijekama ili morskim ušćima, ili za vrijeme oluje na otvorenom moru (najčešće u sumrak), pritom posebno kad je voda mutna. Možda neki bljesak varalice i ima provocirajući efekat na ribu, ali u svakom slučaju mi se čini da je boja varalice važnija ribolovcima, nego samoj ribi.
Ali trudim se da moji sedovi izgledaju što prirodnije i privlačnije. Važno mi je pravim varalice za „živim“ pokretima, kada uz pomoć boje i vibracije oni liče na gavuna, sardine i cipla.
(Brancin, uhvaćen na varalicu Šetač. Foto © Miloš Vučić)
Koje su prednosti “Šetača” u odnosu na tradicionalne silikonske varalice, koji se fiksiraju na džig-glave i drugu opremu?
Prednost je u tome što silikonske varalice u kompletu sa klasičnom džig glavom padaju na dno kao sidro i ne mogu da budu tako „napadno“ nametnute ribama kao varalica sa integriranim „otezanjem“. Varalica kojoj otezanje nije u samoj glavi nego u prvoj polovini tela na dno ide sporije, duže se zadržava u sloju vode u kojoj pretpostavljamo da je riba. Mnogo se teže kači za dno stijene, prepreke kao i rastinje.
(Zubatica i Šetač. Foto © Ivica Ključka)
Tvoji “Šetači” su poznati ribolovcima po tome što prvenstveno love brancina, od malog do velikog. Da li samo brancine?
U poslednje vrijeme pravim i velike “Šetači” dužine 12-14 cm i težine 50+ gr, i na njih moji prijatelji uspješno love tunu. Teže se prave – sama činjenica što se na njih stavljaju, tj prepravljaju udice za stikbejti, Kudako japanskog proizvođača Shout!, a onda se izliva olovo – dodatno otežava proces. I njihovo bojenje mora biti pažljivo i detaljno – mora se dobiti tačna imitacija skuše, sardine ili druge ribe, kojima se hrani tuna.
(Tuna, uhvaćena na varalicu Šetač. Foto © Srđan Stanković)
Ribolovci, koji u proljeće love na “Šetače” brancina, stalno kako dodatak love i zubaticu. U njihovom ulovu se mogu naći i lice, iglice, manji primerci gofa i druge morske grabljivice.
U rijekam na “Šetače” uspješno lovimo sve grabljivice, koje žive u okolini Beograda: štuku, grgeča, smuđa, soma, bucova. Na svoje mamce do sad nijesam uspio da upecam samo klena i velikoustog grgeča. Takođe, nijesam pokušao da lovim ribe iz porodice salmonidnih.
(Lica, uhvaćena na varalicu. Foto © adriaticnature)
Postoje li neke osobenosti kod vučenja “Šetača” u vodi?
Postoji nekoliko vrsta vučenja ovog mamca. Može se loviti sa obale ili sa čamca, koristeći klasično vođenje, u Crnoj Gori kažu lizanje dna, a u Srbiji džigovanje. U ovoj varijanti trudite se da bacate mamac na to mjesto, gdje pretpostavljate na se nalazi brancin ili neka druga grabljivica. Najbolji efekat daje kad se to radi na prelazima iz relativno plitke vode u dubinu od 3 do 5m.
Veoma dobre rezultate daje lov sa čamaca u rijekama, nedaleko od mjesta gdje se ulivaju u more. Spuštajte se polako po toku i koristite tehniku karakterističnu za lov na smuđa na velikim kontinentalnim rijekama sa čamaca. Varalica se dosta brzim pokretom baca uvis, a zatim se spušta slobodnim padom na dno. Brancin često napada varalicu u početku naglog dizanja, dok smuđ na rijekama obično čini suprotno – napada za vrijeme pada.
(Brancini i Šetač. Foto © Ivor Božić)
Interesantan je lov na brancina u marinama i lukama, kada on lovi blizu brodova i trajekata.
Najčešće i najefikasnije korišćenje “Šetača” – lov na brancina u jesenje-zimskom periodu, kada se varalice bacaju i vode blizu obale, o koju udara talas, ili u mjestima gdje se rijeke i rječice za vrijeme i poslije kiše slivaju u more.
“Šetače” kojih dimenzija i težina ti sada praviš?
Za lov na brancin – 6, 7, 8 i 9 cm i težine 6, 8, 10, 12, 14, 17 i 21 gr. Što se tiče većih dimenzija – 10, 12, 14 i 16 cm i težine od 21 do 90 gr.
Nešto više od godinu dana ti praviš vokera pod nazivom“Iglica”, za lov na zubaticu. Reci nešto, molim te, o toj varalici i nešto o samim grabljivicama?
Tu varalicu pravim u dvije dimenzije: 21cm/26gr i 14cm/15gr.
(Voker Iglica Aleksandra Kešanskog. Foto © Aleksandar Kešanski)
Zubatica je riba, koja je sama došla u Jadran sredinom 90-ih prošlog vijeka. Tada je na srpsko-hrvatskom i nazvana “zubatica“.
Postoje i drugi nazivi za zubaticu, koji se mogu čuti na crnogorskim, bosanskimi hrvatskim obalama. “Strijelka” – naziv, koji se često koristi u Hrvatskoj. Nekada ga zovu “divlja” – čime se izražava svoj odnos prema ovoj ribi, kao doseljeniku i štetočinji. Treći, iz neznanja, zovu zubaticu “hama”, što je prosto jedna gruba greška. “Hama” – naziv Argyrosomus regius – grb, hama, koji se najvjerovatnije još donedavno mrijestio u nekim rijekama Jadranskog basena sa strane Balkanskog poluostrva, na primjer u Bojani, ali je nemilosrdno uništen lovokradičkim lovom.
(Zubatica, uhvaćena na varalicu Iglica. Foto © Mihovil Mihaljević)
Posmatrajući modele varalica jednog velikog italijanskog ribolovca, prije 15 godina, jako me zainteresovao voker, koji je formom podsjećao na ribu iglicu. Varalica je bila napravljena od drveta, jednostavno ofarbana, sa krupnim nacrtanim očima. Varalica se ponašala isto kao klasični voker, praveći pokrete lijevo-desno, klizeći po površini. Pošto sam prvenstveno ljubitelj spininga, koji je lovio u slatkim vodama, kod tog mamca su me zainteresovali dimenzije i težina, koji bi mogle dati rezultate prilikom lova na štuku u velikim barama i jezerima, koji su prilično zarasli, gdje se osim na površinske voblere (zbog podvodnog rastinja) ne može loviti ni na šta drugo.
Prve velike vokere tada mi je napravio veliki ribolovac Goran Sretenović, sada već na žalost pokojni. Ja i on smo, počev od sredine 2000-ih, uspješno pecali na ove površinske varalice krupne štuke, na jezerima i barama Vojvodine (Srbija). Sa odlaskom Gorana – iz moje ribolovne prakse su nestale i ove površinske varalice.
(Zubatice, uhvaćene na varalicu Iglica. Foto © Mihovil Mihaljević)
Prošle godine sam na odmoru bio nedaleko od ušća rijeke Strume u Grčkoj, na obali Egejskog mora. I neočekivano sam vidio davno zaboravljenu varalicu. I opet italijansku, ali ovog puta pod nazivom Stylo, proizvođač kompanija Jack Fin, i ne od drveta sa primitivnom bojom, nego od plastike, jako realistično i kvalitetno ofarbanu. Ali kada se uporedi sa onom od prije 15 godina, nije mi se dopalo to kako se ova „nova“ drži na površini. „Nosem“ uvis, položaj tijela u odnosu na površinu vode je skoro 90 stepeni, zadnji dio voblera gleda na dno. Teško mi je bilo da uz pomoć moje opreme vodim ovaj voker, koji je bio „zadrt“.
Po povratku u Beograd počeo sam da razmišljam kako da napravim površinsku varalicu, koja bi ličila na iglicu, ali od drveta, što je jednostavnije za pravljenje i privlačnije, ali ne za štuku, nego za zubaticu.
(Iglica Aleksandra Kešanskog. Foto © Aleksandar Kešanski)
Veliki broj mojih prijatelja bavilo se i bavi se pravljenjem varalica od drveta, neki su prosto majstori svog zanata. Uz pomoć nekih savjeta mojih prijatelja-majstora, ja sam za kratko vrijeme napravio nekoliko probnih modela. Ali te varalice nijesu mogle da se suprostave oštrim zubima i jakim čeljustima zubatica. Opet su uslijedili savjeti, ovog puta mog prijatelja Vlade. Prošlo je još malo vremena i nas dvojica smo se baš aktivno počeli tim baviti. Međutim ni tu nije bio kraj – dvojica naših kolega-ribolovaca iz Hrvatske su prihvatili ideju i počeli nam ponovo pomagati, kako savjetima, tako i ništa manje dragocjenim testiranjem varalica u moru.
Vraćam se današnjoj “Iglici”. Ona se pravi od skupog afričkog drveta „sambe“, koje se zatim prekriva slojevima epoksi-smole, folijom i na kraju prekriva plastikom. Uz pomoć nje danas se uspješno lovi zubatica od strane ribolovaca iz Bugarske, Grčke, Crne Gore i Hrvatske.
(Zubatica i Iglica. Foto © Mihovil Mihaljević)
Dešava se da se “Iglica” poslije određenog vremena i uspješnog ribolova lomi. Ali i dalje se pravi od drveta. Danas je ova varalica, bez lažne skromnosti, jedna od najefikasnijih površinskiih, koje liče na iglicu, na sjevernoj obali Jadrana. Kada “Iglica” nije u pokretu, ugao koji pravi njeno tijelo uodnosu na površinu vode je oko 8 stepeni, vođenje “Iglice” je praktično bez opterećenja na spining i uz pomoć dosta malih i laganih mašinica. Spining koji se ne lomi pri zabacivanju varalice ove težine, sa prostom animacijom varalice će sigurno izdržati.
Suština igre varalice je tehnika “stop & go”, sam naziv govori o tome kako treba raditi sa spiningom. Sve počinje od zatezanja kanapa i dovođenja varalice i bojnu gotovost. Dalje ide „cik-cak, cik-cak, stop“.
U pauzi, koja može trajati do 5 sekundi, često dolazi do udarca. U tom trenutku varalica leži na površini vode i izgleda kao riba, kojoj se čini da je prošla opasnost. Moraš biti spreman za napad, da bi počeo borbu sa zubaticom – smjelim i jakim borcem.
(Zubatica i Iglica. Foto © Ivor Božić)
Često “Iglicu” manjih dimenzija napada brancin. Ali zadržaćemo se na zubatici.
Postoji i drugi način vođenja varalice.Vi držite štap u odnosu na površinu vode pod uglom od 45 stepeni. Lakim cimanjem štapa, dosta „brže“ konstrukcije, bez većih teškoća, lagano namotavajući konac mašinicom, igrate se sa vokerom, imitirajući dosta čest način ponašanja iglice.
Ulazi u luke i marine su mjesta gdje ima smisla tražiti zubatice. Takođe i uzalivima, koji se nalaze u reonima delta i ušća rijeka u more. Na primjer to je Bokokotorski zaliv u Crnoj Gori – odlično je mjesto za lov na ovu grabljivicu.
Zubatica može da se pojavi u bilo koje doba dana. Najčešće najveća aktivnost traje otprilike pola sata. Divna šansa za ulov je u svitanje ili sumrak, Ipak, po nekad je zubatica drugačije raspoložena i hrani se u sred dana.
(Iglica Aleksandra Kešanskog. Foto © Aleksandar Kešanski)
Zubatica – riba koja je sklona čestim migracijama. Zato, ako ste nekad uspješno lovili ovu zubatu grabljivicu „evo pored ove ponte“, to ne znači da ćete je sjutra tamo naći. Lovili ste je u blizini Kotora? Možete čuti da je sada u Dubrovniku ili Draču.
I ponovo pitanje vezano za bojenje varalica, ali sada u kontekstu razgovora o zubaticama. Treba li na to fokusirati pažnju?
Opet, što se mene tiče, najviše volim neutralne boje: plava, crna ili zelena leđa, srebreni bokovi i bijeli stomak. Mnogi ribolovci vole fluorescentno roze, žute i sedefaste. Ali to su već ukusi samih ribolovaca, ribe tu ne biraju.
(Zubatica, uhvaćena na varalicu Iglica. Foto © Mihovil Mihaljević)
Kada imate povjerenja u varalicu i zabacujete je sa vjerom u nejnu efikasnost, u mjesto koje ste izabrali – varalica će loviti i nikave veze neće imati kako izgleda, koje je boje ili težine.
Na rijeci Savi, u blizini Beograda, živio je moj poznanik, stari ribar, koji je fantastično lovio ribu na svojeručno napravljene „gumene“ varalice, koje se fiksiraju na džig-glave kanapom, a pravio ih je od komada guma za biciklo i lopti/balona.
Saša, koliko je teško napraviti mamac svojim rukama u domaćim uslovima?- postavi pitanje adriaticnature, i odmah je postalo jasno da je to tema za budući, zaseban članak.