Osim prostih mjera predostrožnosti, koje ne bi trebalo zaboravljati u toku ribolova, a konkretno: ne treba ići u lov kada je oluja i ne treba ići pod olujnim nebom, pažljivo birati obuću, ako ste krenuli u ribolov sa strmih morskih ili kamenitih rječnih obala – obavezno morate imati uz sebe komplet prve pomoći, i dobro bi bilo da ne zaboravljate na neprijatnosti, koje mogu da pričine stanovnici voda i obala Jadrana ili slatkovodnih regiona, za vrijeme ribolova, a takođe posle njega.
Iako informacije o opasnim predstavnicima Sredozemnog mora i njegovih obala, nije lako naći i često su pune neistine, i što je najgore razbacane su u djelovima po internetu, adriaticnature je donio odluku da sve objedini i sigurni smo da će taj materijal dobro doći kako ribolovcima, tako i turistima koji se nađu na divnim obalama Jadrana.
Najveće neprijatnosti za vrijeme ribolova može pričiniti susret sa ribama iz podreda Trachinoidei. Trachinoidei na ruskom se zovu morski zmajevi, ali ne bljuju vatru, kao zmajevi iz bajki, nego imaju drugo opasno oružje.
U Jadranskom moru žive 4 vrste predstavnika porodice paukovki (Trachinidae), najčešće semože sresti bijeli pauk (bijelac) (Trachinus draco) i žuti pauk (žutac) (Echiichthys vipera). Svi predstavnici dotične porodice riba objedinjava ljubav ka pješčanom dnu, u blizini kog oni i žive. Njih je veoma teško primijetiti zato što paukovke provode većinu vremena zakopavši se u pijesak, iz kog štrči samo glava. Oni neočekivano iskaču iz svoje pješčane zasjede, da uhvate sitnu ribu, koja proplivava pored njih.
(Bijeli pauk, ili pauk bijelac. Foto © adriaticnature.сom)
Paukovke često biraju kao svoje stanište ista mjesta koja biraju i ljubitelji odmora na plaži, samim tim predstavljaju opasnost ne samo za ribolovce, nego i za kupače u tim mjestima. Paukovku je praktično nemoguće vidjeti na dnu i vrlo je vjerovatno nastupiti na njega nogom ulazeći u vodu, ili drugim dijelom tijela, ljuljuškajući se na priobalnim talasima.
Bodlje prvog leđnog peraja paukovke i oštra bodlja na krljušnom poklopcu snabdjeveni su otrovnim žlijezdama. Prilikom uboda javlja se neprijatan osjećaj u toj tački gdje ste ubodeni njima, a poslije 2-3 minuta javlja se jak bol, mnogo jača od uboda ose ili pčele.
(Bijeli pauk, ili pauk bijelac. Foto © adriaticnature.сom)
Otrov paukovki sadrži bjelančevine, koje izazivaju depolarizaciju ćelijske membrane i hemolize. Djeluje i kao neurotoksin i kao hemotoksin. Kod žrtve se pojavljuje svrab, otok, vrućina, crvenilo, ukočenost, probadanje na mjestu uboda, a opšti simptomi mogu da budu mučnina, povraćanje, bol u zglobovima, glavobolja, grčevi u stomaku, vrtoglavica, povišeno mokrenje i podrhtavanje udova. U rijetkim slučajevima dolazi do slučajeva ozbiljnog trovanja: gubljenje daha, srčana aritmija, snižavanje arterijalnog pritiska, grčevi, nesvjestica, a lokalne komplikacije – gangrena i gangrena tkiva.
Statistika ovih susreta ljubitelja brčkanja u plićaku govori o tome da se oni najčešće dešavaju u vrijeme osjeke u avgustu mjesecu. Ali to nije povod da se ne kupate u to vrijeme. Individualne šanse da kupač bude uboden bodljama ovih riba su veoma male.
Mnogo su veće šanse da se ubodu ribolovci, koji su uhvatili ovu ribu, i iz neznanja je nezgodno uzeli rukama. Paukovke su aktivne i proždrljive u toku cijelog dana (dok se vidi) i mogu napadati najrazličitije mamce, koji se nađu u blizini dna. Pošto je vrlo vjerovatno uloviti ovu ribu prilikom ribolova na Jadranu, ima smisla dok ste na pecanju imati uz sebe pribor uz pomoć koga ćete skidati ribu i uzimati je rukama.
Paukovke smatraju delikatesom, i krupni primjerci posle hvatanja često dospijevaju u kuhinje ribolovaca. Ne treba zaboravljati da čak i kod mrtve ribe bodlje predstavljaju opasnost istu kao kod žive. Zato, ako ste riješili da iskoristite ribu, morate makazama pažljivo ukloniti ove bodlje, prije njenog čišćenja i spremanja. Otrov paukovke se razgrađuje visokim temperaturama, znači da su termolabilne.
(Bijeli pauk, ili pauk bijelac. Video © Aleksandr Kurakin)
A šta raditi ako se desio neprijatan susret sa ovom ribom? Najvažnije je ne paničiti. Spremite se da istrpite neprijatnu bol, koja obično dostiže vrhunac pola sata od uboda, kasnije će bivati lakše.
Ako ste se uboli u blizini naseljenog mjesta, morate hitno da pođete tamo gdje možete postradalo mjesto staviti u vrelu vodu, koja će neutralisati otrov. Voda mora biti vruća koliko god možete da istrpite, ali naravno ne da izazove opekotine (oko 45℃). Uništavanje otrova pri datoj temperaturi – samo je jedna od naučnih teorija, postoje i druge verzije, koje pokušavaju da objasne zahvaljujući čemu efekat vrele vode donosi olakšanje žrtvi.
Što je više vremena prošlo od momenta uboda do momenta kada ste stavili ubodeno mjesto u vrelu vodu – to više vremena treba držati povrijeđeno mjesto u vodi. Proces treba da traje minimum 20-30 minuta. Kada jak bol počne da slabi, treba provjeriti da u rani nije ostalo komada bodlji, koje treba pažljivo udaljiti. Analgetiki (aspirin, ibuprofen) smanjuje otok i osjećaj bola. Ne bi smetalo ni da se uzme neki antihistaminski preaparat. I obavezno – mnogo tečnosti. Ako se poslije svega opisanog stanje pogorša, treba potražiti medicinsku pomoć.
Bol značajno slabi u toku nekoliko sati, čak i ako nema mogućnosti da se preduzmu bilo kakva dejstva. Potpuno ozdravljenje može da traje nedjelju ili više. Smrtonosan ishod zbog uboda bodlje paukovke naučnici dopuštaju, ipak dokumentovanih potvrda takvih slučajeva nema.
Neprijatnosti može da vam stvori i još jedan predstavnik podreda Trachinoidei. Bežmek (Uranoscopus scaber).
(Bežmek. Video © Aleksandr Kurakin)
Ova riba se češće može sresti na dubinama od preko 15 m, rjeđe izlazi u plićak. Kao i морские paukovke, bežmek lovi svoje žrtve zakopavajući se u pijesak iz kog viri samo glava. Ali za razliku od paukovke on nije opasan za ljubitelje odmora na plaži. Ipak, ribolovcima se preporučuje da se pažljivo ophode sa bežmekom.
(Bežmek. Foto © Protesilao. naturamediterraneo.com)
Na poklopcima krljušti, na prvom leđnom peraju i nad grudnim perajima bežmeka nalaze se bodlje, koje imaju otrovne žlijezde. Posledice uboda su iste kao i poslije neprijtnog kontakta sa paukovkom, ali ipak najčešće protiče malo lakše.
Simptomi su isti, prva pomoć ista. Neophodna je vruća voda, analgetici i možda antihistaminski preparati.
Ribe iz porodice bodeljki (Scorpaenidae) u Jadranskom moru predstavlja 7 vrsta, a najčešćese mogu sresti 3: škrpina, ili škrapina (Scorpaena scrofa), škrpun, ili škarpun (Scorpaena porcus) i škrpinica, ili škrapinica (Scorpaena notata).
(Škrpun, ili škarpun. Video © Aleksandr Kurakin)
Škrpuni – noćni grabljivci, koji ne predstavljaju nikakvu opasnost za one koji odmaraju na obalama Jadranskog mora. Ipak, ribolovci među čim ulovom mogu da se nađu i škrpuni, moraju da znaju i o nekim neprijatnim osobinama ovih ljepotana.
Škrpuna je dosta teško pomiješati sa drugim stanovnicima mora. Njivo „uznemireni“ i izgled kao da su nezadovoljni onim što se dešava odmah ćete primijetiti kad ga ulovite i nećete ga više zaboravljati. Iako ove ribe kod nekog izazivaju osmijeh, kod nekih umiljavanje, sa njima se treba ophoditi pažljivo. Bez obzira na razliku u dimenzijama – na primjer škrpinica rijetko pada u ruke ribolovaca dužinom većom od 10cm, a škrpina koja se češće lovi od strane ribolovaca, koji imaju prevozna sredstva i dostiže težinu od preko 2 kg težine – otrovne bodlje i jednih i drugih su jednako neprijatne.
(Škrpun, ili škarpun. Foto © adriaticnature.сom)
Bodlje se nalaze u leđnom, analnom i grudnim perajima. Simptomi poslije uboda su slični posledicama poslije uboda bodljama predstavnika podvrste paukovki, ipak sve protiče malo laganije.
Otrov se razgrađuje pri visokim temperaturama.
Zbog dimenzija, škrapina može pričiniti više neprijatnosti, nego ubod bodlja manjih vrsta.
(Škrpina, ili škrapina. Foto © adriaticnature.сom)
Prva pomoć je ista: potrebna je vrela voda, analgetici i antihistaminski preparati.
Susret sa vrlo rijetkim stanovnikom južnog dijela Jadranskog mora himera, ili morski štakor (Chimaera monstrosa) krajnje je malo vjerovatan. On je stanovnik morske pučine rijetko se može sresti u toku zimskog perioda na dubinama 40-150 metara, mnogo bolje se osjeća na dubini većoj od 300 metara.
(Himera, ili morski štakor. Foto © sogning. wikipedia.org)
Prvo leđno peraje je visoko i kratko, i njegov prednji kraj ima dosta veliku otrovnu bodlju. Ubod njom može pričiniti priličan bol, ali ne ostavlja ozbiljnije posledice.
U Jadranskom moru živi 9 predstavnika reda Myliobatiformes. Teško da ćete se sresti sa njima za vrijeme kupanja na javnom mjestu, ali upecati ih na dubinca na neki živi mamac – vrlo je moguće. Roniocima se takođe savjetuje da budu oprezni sa ovim ljepoticama sa morskog dna.
Tanak rep kod većine od ovih vrsta je mnogo duži od tijela. Praktično sve vrste žutulja, sa nekim manjim izuzecima, imaju na repu minimum 1 otrovnu bodlju. Kao i u slučaju sa paukovkama i bodeljkama, otrov se razgrađuje pod dejstvom temperature.
(Žutuga, ili žutulja. Video © Aleksandr Kurakin)
Ali u slučaju neprijatnog kontakta sa golubovkama, opasna je i sama bodlja, koja u nekim slučajevima biva zaista strašna. Ako uzmete u obzir maksimalne dimenzije datih riba – na primjer žutuga ili žutulja (Dasyatis pastinaca), stalni stanovnik Jadrana, koji može dostići više od 200 kg težine – znači da nije teško zamisliti kakve povrede može izazvati ova riba, naoružana bodljom. Zbilja, poznati australijski prirodnjak, glumac, novinar i TV voditelj Stiv Irvin je 2006. godine poginuo za vrijeme podvodnog snimanja od povrede koju mu je nanijela riba iz reda žutulja Dasyatis brevicaudata, bodljom u srce.
Ali nećemo govoriti o lošim slučajevima i ekstremnim situacijama, i zbog toga što se gustina naseljenosti Jadrana ovim ribama ne može uporediti sa okeanima i nekim tropskim morima. Ipak, ako se nepažljivo ophodite prema ulovljenoj ribi, čak iako je malih dimenzija, može dovesti do povrede i rane će zarastati dugo i bolno.
(Golub uhan, ili manta. Foto © Wahrmut Sobainsky. kids.nationalgeographic.com)
Glavna opasnost su povrede krupnih krvnih sudova. Ako se desilo nešto toga tipa, najvažnije je da se spriječi veći gubitak krvi i da se obavezno zaustavi krvarenje. Ako povreda nije ozbiljna – ista dejstva: vrela voda, analgetici i antihistaminski preparati. Pošto se bol stiša, ranu treba provjeriti, da slučajno u njoj nema ostataka bodlje i obavezno ih ukloniti. U teškim situacijama bolje je hitno poći put neke medicinske ustanove.
Pošto je adriaticnature počeo da piše o žutuljama, treba pomenuti i ribe iz reda Torpediniformes, od kojih se 3 vrste mogu sresti i u Jadranskom moru. Sva ova tri predstavnika se češće mogu sresti u juznom dijelu mora i prilično su rijetki. Ove vrste sposobne su da proizvedu električno pražnjenje, čiji napon može da dostigne, u zavisnosti od vrste, do 220 V, koji oni koriste prilikom odbrane ili napada na potencijalnu žrtvu.
(Obična drhtulja. Foto © theinvisibleworkshop.blogspot.com)
Sresti se sa električnim ribama mogu kako ribolovci, tako i ronioci. Ono što ne treba raditi – ne treba hvatati ovu ribu držeći je jednom rukom za leđa, a drugom za trbuh, zatvarajući sobom električno kolo. Ipak, udar strujom za čovjeka ne predstavlja tako veliku opasnost, maksimum dezorjentisanost ronioca i gubljenje kontrole prilikom ronjenja, što može ugroziti život, a ribolovac će se sjetiti mjera bezbjednosti prilikom rukovanja elekričnim priborom. Smrtni slučajevi nijesu zabilježeni.
Dva predstavnika podreda Acanthuroidei porodice mramornice (Siganidae)su kao i mnoge druge neočekivane vrste prošle iz Sueckog kanala u Sredozemno more i iz njega stigle do Jadranskog mora.
(Bodljikava mramorna riba. Foto © Eleonora Cosentino. ultimatv.it)
Bodljikava mramorna riba (Siganus rivulatus) i tamna mramornica (Siganus luridus) – su nove i nepoznate ribe u moru, pa zato i susret sa njima može biti manje prijatan nego sa starosjediocima Jadrana, a posebno zato što ni njihov izgled ne izaziva posebnu brigu.
(Tamna mramornica. Foto © zsispeo. flickr.com/photos/zsispeo/)
Bodlje leđnog i analnog peraja mramornica snabdjeveni su otrovnim žlijezdama. Ubodi su bolni i slični ubodima bodlji sa peraja paukova i škrpena. Prva pomoć je ista: vrela voda i preparati protiv bolova.
Još jedna riba, koja ima otrovne bodlje, je jedna od najrasprostranjenijih ajkula Jadrana – kostelj ili koščenjak (Squalus acanthias). Bodlje se nalaze u prednjem dijelu leđnog peraja.
(Kostelj. Video © Aleksandr Kurakin)
Ubod bodljom je više bolan, nego opasan po zdravlje. Može da izazove lokalne bolne osjećaje, hiperemiju i otok. Ove povrede su teške i češće se dešavaju pri nepažljivom ophođenju sa ulovljenom ribom.
Dosta često, i češće turiste nego ribolovce, brine pitanje – da li u Jadranskom moru ima ajkula, koje predstavljaju opasnost za čovjeka. Odgovor je potvrdan – ima, ipak šanse za susret sa njima su jako niske.
Kako kažu zvanični izvori, od 1899. godine bilo je registrovano oko 60 slučajeva napada ajkula na ljude i na čamce (uključujući i kanue). A nezvanični izvori govore da se samo u Hrvatskoj za poslednje 140 godina zna o 6 napada na ljude, koji su se smrtonosno završili.
(Velika bijela ajkula ili pas ljudožder. Foto © Terry Goss. a-z-animals.com)
Pretpostavlja se da je sve ovo učinila tako zvana velika bijela ajkula ili pas ljudožder (Carcharodon carcharias), ipak sumnja se da je po nešto od toga učinila i pas modrulj(Prionace glauca).
Bez obzira na to što u Jadranu ima ajkula potencijalno opasnih za čovjeka, susret sa njima je malo vjerovatan, što pokazuje i sama statistika.
Ajkule se rijetko približavaju obali, a ako se to i desi – češće u toku zime.
Zato, sa jedne strane ne treba zaboravljati da u moru postoje ovi opasni stanovnici, posebno ako se kupate u mjestima, koja su daleko od javnih plaža; a sa druge strane – ako uporno očekujete opasnost, najvjerovatnije je da ćete ih i naći, ali prije u hotelu, nego dok čekate susret sa ovim praistorijskim ljepoticama.
adriaticnature je nedavno sasvim slučajno imao jedan biser, nazvavši članak posvećen potpuno nevinoj ribi murini zvučnim imenom “Opasne ljepotice Jadranskog mora“. U članku je sve detaljno opisano, samo budite pažljivi u ophođenju sa murinama, ugorima i uopšte svim morskim grabljivcima, koji imaju zube, i neće biti problema.
I na ovome se završavaju opasnosti pri prvom susretu sa ribama u Jadranskom moru. Ali postoje i neprijatnosti, koje se mogu desiti pri drugom, tako reći, susretu.
Češći problem su trovanja hranom, i ona su izazvana toksinima, koji se nalaze u plodovima mora.
Mnogi ljubitelji ribe su čuli za trovanje mesom tropskih vrsta barakuda, murina, kostorožaca i drugih predstavnika ihtiofaune i prenose ovu potpuno argumentovanu informaciju na Jadran. Glavni neprijatelj čovjeka prilikom konzumiranja spremljene ribe je je otrov siguatoksin, koji izaziva „riblju“ bolest siguatera. Njega sadrže jednoćelijski organizmi, pod nazivom dinoflagelati, ili vatrena alge, kojima se hrane koralne ribe. A koralne ribe jedu grabljivice iz istih tih tropskih voda.
(Zona rizika od obolijevanja siguaterom na karti svijeta. Crtež © cmaj.ca)
Siguatoksin – je termolabilan otrov, tako da obična kuhinjska obrada može da ga otkloni iz hrane. Protivotrov do sada nije nađen. U krajnjim slučajevima je moguć i smrtonosan ishod. Dobro je znati da postoji siguatoksin, ali dok ste na Jadranu o njemu ne morate misliti.
Ali zato ne treba zaboravljati na drugi otrov, koji može da dospije u organizam prilikom konzumacije ribe iz podvrste kojoj pripadaju skuše i iglica. Trovanja su zabilježena poslije konzumacije mesa iglice, skuše i tune.
(Tuna. Foto © facts-about.info)
Scombrotoxin – otrov, koji nastaje u rezultatu rasta i razvoja bakterija zbog nepravilnog čuvanja ribe. Ponovno zamrzavanje, potencijalni delikatesi, koji dugo stoje bez kuhinjske obrade stvaraju prekrasan povod za njegovo stvaranje u tkivu ribe. I ovaj otrov, kao i siguatoksin, termolabilan je i ne razgrađuju ga slabo visoke temperature. Klinički se manifestuje obično brzo, nekada za vrijeme jela, nekada malo kasnije. Simptomi su: bolno peckanje u ustima, osip i svrab u gornjem dijelu tijela, snižen arterijalni pritisak, a uz sve to i mučnina, povraćanje, dijareja, bol u oblasti stomaka i ukus metala u ustima. Bol traje obično tri sata. Poboljšanje se javlja obično poslije primjene antihistaminskih preaparata.
Scombrotoxin – nije povod da se uopšte ne konzumiraju ove vrste riba, koje su dobre za organizam. Treba pristupiti spremanju ovakve ribe, dok je svježa ili ako je razmrznuta samo jednom.
Jedan od najsmrtonosnijih toksina, sposobnih da se skupljaju u tkivu riba, je tetradoksin ili tetrodna kisjelina. Postao je široko poznat zahvaljujući pričama o japanskom ribljem jelu „fugu“, čiji je osnovni sastojak riba pod nazivom fugu (Takifugu rubripes). Fugu riba sadrži smrtonosnu dozu tetradoksina u unutrašnjih organa, uglavnom u jetri, jajima, žučnoj kesi i koži. Jetru i jaja ne treba konzumirati uopšte, ostale djelove tijela tek poslije pažljive specijalne obrade. Ali kako se obavlja ova obrada – znaju samo japanski kuvari. Mada, i oni ponekada griješe.
Fugu ribe nema u Jadranskom moru, ali odnedavno su u Sredozemno more kroz Suecki kanal prodrli njegovi rođaci. Oni u proncipu nijesu popularni u kulinarskim eksperimentima, ali nijesu ništa manje opasni.
(Četverozubka (Sphoeroides pachygaster). Foto © Douglas Herdson/National Marine Aquarium. fishbase.org)
U Jadranskom moru su predstavnici porodice takozvanih naduvanih riba (Tetraodontidae) za sad dosta rijetki, ali kako ste bliže Jonskom moru, sve češće se mogu primijetiti ti nezvani gosti.
U Jadranskom moru su mogući susreti sa tri predstavnika ove porodice i njihov izgled se ne može pobrkati, vjerovatno, ni sa kojim drugim predstavnicima stanovnika mora.
adriaticnature savjetuje da se u slučaju hvatanja naduvanih riba sa njima postupi kako god hoćete, osim konzumacije. Jer u tom slučaju nećete samo iz ovog teksta znati šta je to tetradoksin.
Postoje ribe koje ni u kom slučaju ne treba konzumirati u sirovom vidu. Ako smatrate da se japanske rolnice i suši od jegulja prave od sirovog mesa – griješite. Jegulja (i rječna i morska, između ostalog i murina) u svojoj koži koriste otrov, koji je opasan po zdravlje čovjeka, i koji se razgrađuje prilikom termičke obrade.
Ne treba eksperimentisati ni sa konzumiranjem jetre ajkule. Teško da će do toga doći na obalama Jadranskog mora, ali ako Vam to neko predloži – bolje uzmite picu.
Želimo da napomenemo – adriaticnature nije zdravstveni resurs ili ustanova, a sve rekomendacije u vezi uzimanja prve pomoći uzete su iz slobodnih i otvorenih izvora! U datom tekstu adriaticnature želi da upozori na opasnosti od predstavnika ihtiofaune, i ne pretenduje ni na šta više!
I naravno, obavezno pamtite brojeve telefona hitnih službi, koje Vam mogu dobro doći u teškom trenutku!
Albanija: 112 – zajednički broj hitnih službi; 127 – hitna pomoć;
Bosna i Hercegovina: 112 – zajednički broj hitnih službi; 124 – hitna pomoć;
Crna Gora: 112 – zajednički broj hitnih službi; 124 – hitna pomoć;
Grčka: 112 – zajednički broj hitnih službi; 166 – hitna pomoć;
Hrvatska: 112 – zajednički broj hitnih službi; 194 – hitna pomoć;
Italija: 112 – zajednički broj hitnih službi; 118 – hitna pomoć;
Makedonija: 112 – zajednički broj hitnih službi; 194 – hitna pomoć;
Slovenija: 112 – zajednički broj hitnih službi; 112 – hitna pomoć;
Srbija: 112 – zajednički broj hitnih službi; 194 – hitna pomoć.